18.kolovoza 1946.godine, poslušnici OZNE, aktivirali su i detonirali mine na kupalištu i veslačkom klubu  Pietas Julia na Vergaroli

Iako je prošlo 75 godina od  eksplozije na Vargaroli  18. kolovoza 1946. godine u kojoj je poginulo 65 i ranjeno tridesetak Puljana, većinom žena, djece i mladeži , zvanično još nije objavljeno tko je taj zločin počinio. Postoje novija saznanja  do kojih se došlo deklasifikacijom dokumenata.

Tim strašnim zločinom  bavilo se više ljudi, pisali su publicisti, svjedoci pa se tako  i povjesničar dr.Darko Dukovski  upustio u  istraživanje  samog događaja u kontekstu povijesnih previranja i zbivanja u ratnoj i  poslijeratnoj Puli.

Povijesna ekspertiza tragedije na pulskoj Vargaroli (Vergarolla) 18. kolovoza 1946.-dr.Darko Dukovski

Toj stravičnoj  eksploziji deaktiviranih podvodnih mina, koje su izvučene iz mora ( 28 komada od 9 t)   posvetila je svoje istraživanje i Tea Čonč sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Eksplozija na Vergaroli u Puli 18. kolovoza 1946. godine-Tea Čonč

Namjera joj je bila sveobuhvatno obraditi temu po svakom njezinom segmentu zasebno: okolnostima koje su prethodile događaju, događaju samome, kasnijim zbivanjima u Puli, utjecaju eksplozije na život u gradu te načinu na koji je eksplozija ostala zabilježena u kolektivnom pamćenju ljudi. Istraživanje je uključilo sve onovremene izvore koje je autorica imala na raspolaganju (ukopne knjige, novinske napise itd.) kao i pisanja novijeg datuma (članci i monografije). Posebnost je rada korištenje metode usmene povijesti, odnosno uklapanje iskaza svjedoka u pokušaj rekonstrukcije i tumačenja događaja.

Tijekom ratnoga razdoblja od kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine  i njemačke okupacije rujna i listopada 1943.godine tijekom Romelove ofenzive,  pa do ulaska u grad postrojbi Jugoslavenske armije (JNA) svibnja 1945. godine, građani Pule prolazili su svoju golgotu. Opća nestašica namirnica, bila je teško iskušenje za građane, ali još je teže bilo savezničko bombardiranje od siječnja 1944. do ožujka 1945.godine,  kao i nacističke odmazde i deportacije tijekom 1943. i 1944. godine. Početkom 1946. (12. siječnja) eksplodiralo je skladište eksploziva (barutana) u Valelungi, ranjeno je 40-ak osoba, a izazvana je znatna materijalna šteta te panika u gradu, Izgubljeno je  puno ljudskih  života, centar grada razoren je bombardiranjem te svakodnevnom strahu u borbi za opstanak. Pula je posljednji oslobođeni grad u Istri, nakon teških  borbi sa Njemcima na Muzilu. Pula je opkoljena postrojbama Jugoslavenske narodne armije( JNA )Treći (talijanski) bataljun (Pino Budicin) Prve brigade “Vladimir Gortan”, 43. divizije, u kojemu su se nalazili i brojni Puljani, svečano je umarširao u Pulu 9. svibnja 1945. godine. Njegov ulazak u grad imao je snažan politički značaj. Civilnu vlast u gradu preuzeo je Gradski narodnooslobodilački odbor (NOO), koji se do tada nalazio u ilegali.

Pula je u vrijeme eksplozije 1946.godine bila pod američko- engleskom  upravom U širemu kontekstu Pula je prolazila kroz političku i društvenu tranziciju kakvu su prolazili svi gradovi Istre i ostalih dijelova Julijske Krajine, koje je zauzela Jugoslavenska armija.

U  razdoblju, od 4. svibnja do 12. lipnja 1945., koliko je gradom upravljao Gradski NOO i vojno zapovjedništvo grada, osjećala se stalna napetost i strah od odmazde, nasilja ili pljačke. Ne bez razloga. Uhićeni su gradonačelnik Menerini, općinski službenik Pelin i drugi službenici gradske uprave, bivši karabinjeri ili fašisti koji nisu uspjeli pobjeći iz grada. Njihova sudbina ostala je “nepoznatom”. “Nepoznata” je ostala i sudbina onih koji su, opravdano ili neopravdano, vojnim i civilnim vlastima grada prijavljeni kao “neprijatelji Narodnooslobodilačkog pokreta” (NOP) ili “neprijatelji naroda”. Događale su se  brojne deportacije, zatvaranja i likvidacije na području cijele Istre. Naime, u povjerljivu dopisu, izdanom početkom 1945. pod nazivom Zadaci NOO-a pri oslobođenju u novim krajevima, koji se sastoji od 20 točaka, točno je opisan postupak “preuzimanja” gradova i uklanjanja “neprijateljskih elemenata”.

Zbog toga je za dio talijanskoga stanovništva Pule JNA bila “okupatorska”, a ne “oslobodilačka” vojska. Dijelu građana Pule, uglavnom onome talijanskom, boravak postrojbi Narodnooslobodilačke vojske (NOV) u gradu i vlast Gradskog NOO-a bio je nalik okupaciji. Za njih rat kao da nije završio. Malo tko tada je mogao zamisliti kako će u “nov život” ili “novo doba” Pula ući s novim građanima, jer će staro stanovništvo, gotovo u cijelosti, napustiti grad.

Takva represija od strane jugoslavenskih vlasti na cijelom području Istre, Trsta i Primorja, zabrinula je Saveznike. Posebno je  zanimljiv podatak da je OZNA u 40 dana koliko su bili na vlasti u Trstu pobila oko 15 tisuća ljudi. Stoga su se Saveznici pobunili i  nakon diplomatskog vojnog pritiska prisilili Tita da se povuče.  Tzv. Morganova linija dijelila je Istru na dva dijela. Idući korak u sređivanju mnogih pitanja vezanih uz demarkacijsku zonu bili su razgovori u Beogradu, 9. lipnja 1945., kada je potpisan sporazum između vlada SAD-a, Velike Britanije i Jugoslavije o uspostavljanju privremene vojne uprave u Julijskoj Krajini, prema kojemu pitanje pripadnosti teritorija Julijske Krajine ostaje otvoreno sve do njegova konačnog rješenja. Tako se prema sporazumu Jugoslavenska armija morala povući iz Trsta i Pule 12. lipnja 1945., a Julijska Krajina  podijeljena je na Zonu A i Zonu B. Zonu A činili su Trst i Pula s okolicom, te je njome upravljala saveznička vojna uprava (Allied Military Government – AMG), a Zonom B, dakle ostatkom Istre, upravljala je Vojna uprava Jugoslavenske armije (VUJA). Sjedište potonje nalazilo se u Opatiji, sve do 23. listopada 1948.

Stanovništvo Pule je od 1945. do 1947. godine prolazilo kroz velike kušnje podvojenosti, sukobâ, netolerancije i međusobnih optuživanja dviju sukobljenih idejno-nacionalnih opcija: komunističko-hrvatsko-jugoslavenske i one građansko-talijanske, čije se neprijateljstvo razbuktalo glede pitanja državnopravnog statusa Istre, a onda i grada Pule, te budućega društveno-političkog poretka.

Život je u gradu bio težak, a njegovi stanovnici su zbog racionalizacija hrane i strogih ograničenja prelaska u Zonu B imali osjećaj da su još u ratu. Podijeljenost se osjećala u svim vidovima života. Obje strane organizirale su mitinge i štrajkove za svoju stvar, a Saveznička vojna uprava nije ništa poduzimala u vezi tih nemira. Kompromisa nije moglo biti: u atmosferi koja je stvorena podrazumijevalo se da će oni koji izgube morati napustiti Pulu i Istru.

U takvoj atmosferi stanovnici Pule nastavili su proslavu Velike Gospe sa proslavom 60 obljetnice veslačkog kluba Pietas Julia koji se nalazio na kupalištu Vergarola (tal. Vergarolla i Vargarolla), uvali u pulskom zaljevu blizu uvale Fizela i Brodogradilišta Tehnomont. Iako se radilo o jedriličarskom i veslačkom klubu, toga su se dana održavala natjecanja u plivanju, skakanju s trampolina te igrama u vodi, pa je bilo puno obitelji sa djecom.

18.kolovoza 1946.godine u nedjelju u 14.h 10 minuta odjeknula je snažna eksplozija. 28 podvodnih mina težine oko 9t . Iako su bile (ili trebale biti) bez detonatora, mine su na nerazjašnjen način eksplodirale, a eksplozija oko 6 t trotila bila je razorna i užasavajućih posljedica.

Prvi su na mjesto nesreće stravičnih slika stigli predstavnici talijanskom crvenog  križa  i vatrogasci.  Prvi ranjenici prevezeni su na brodovima u grad i u bolnicu Santorio Santorio (danas Opća bolnica Pula) gdje su se medicinski djelatnici brinuli o njima do kasno u noć. Čim se saznalo za tragediju, obitelji i prijatelji građana za koje se mislilo da su bili tamo, ili koji se nisu vratili na vrijeme s plaže, otišli su do ulaza bolnice blokirajući cestu u iščekivanju novosti. Priopćava se da je sakupljanje tijela nastavljeno i u ponedjeljak: neka su bila tek naknadno pronađena, a mnoga nije bilo moguće identificirati.

Pulske novine i L’Arena di Pola i Il Nostro Giornale  su ovu  eksploziju  usporedili  sa prvim bombardiranjem grada Pule u siječnju 1944. godine, kada je u jednome danu stradalo stotinjak ljudi. Oba lista donose popis identificiranih žrtava zajedno s imenima roditelja, dobi i mjestom stanovanja. U ponedjeljak 19. kolovoza do 18 sati bilo je identificirano 37 tijela, četiri tijela su još čekala identifikaciju, a četiri su bila neprepoznatljiva. Osim toga, pronađeni su i ostaci koji su trebali odgovarati 17 neprepoznatih tijela. Ukupno je tada bio potvrđen broj od 62 žrtve, ali je ostavljena mogućnost da ih ima još.

U oba se lista posebno spominje kirurg Geppino Micheletti koji je, već na sam dan događaja postao tragičnom ikonom eksplozije, što je ostao do danas. Ubrzo nakon nesreće saznao je da su mu poginula dvojica sinova, brat, bratova supruga i bratova kći, ali je unatoč tome nastavio do kasno u noć operirati i pomagati ranjenicima. Michelettijevi su u prvim mjesecima 1947. godine emigrirali i otišli u Italiju, u Narni. Godine 1947. Italija je Geppinu Michelettiju dodijelila medalju za hrabrost, 2007. godine postavljena mu je spomen-ploča pored spomenika kod katedrale u Puli, dok je 18. kolovoza 2008. otkriven njegov spomenik u Trstu.

Prema pisanju  L’Arena di Pola i Il Nostro Giornale  20. kolovoza određen je raspored pogreba, a 21. kolovoza vijesti o pogrebima žrtava. Gradske vlasti proglasile su utorak, 20. kolovoza, danom žalosti. Il Nostro Giornale je pod naslovom L’ultimo omaggio alle vittime di Vergarolla (Iskazane posljednje počasti žrtvama s Vergarole) opisao atmosferu u gradu na dan pogreba: većina građana sudjelovala je u pogrebu, svi suosjećaju s obiteljima žrtava. Objavljuju da je do zatvaranja lijesova prepoznat još jedan dječak, Vitaliano Muggia.

Pula žaluje!

U devet sati je porečko-pulski biskup mons. Raffaele Radossi služio misu u bolničkoj kapelici, blagoslovio tijela te održao govor u kojem je jasno dao do znanja da odgovornima smatra vojnu i civilnu vlast Zone. Nakon mise formirala se povorka koja je krenula iz bolnice Santorio Santorio, gdje je i mrtvačnica, putem prema središtu grada prema Mornaričkom i Civilnom groblju. Prvo su išli građani koji su nosili vijence svih gradskih organizacija, pa predstavnici civilne policije i vatrogasaca, a potom limeni orkestar koji je cijelim putem svirao posmrtni marš. Nakon njega išli su ujedinjeni pjevački zborovi Ciscutti, pa svećenici. Nakon njih slijedio je saveznički kamion s 25 tijela od kojih 21 neidentificirano, a koja su trebala biti pokopana na Mornaričkom groblju. Iza kamiona išle su obitelji žrtava i nakon njih predstavnici gradske civilne i vojne vlasti. Nakon njih slijedilo 8 kamiona s 32 lijesa s tijelima koja će biti pokopana na Civilnome groblju Monte Ghiro (novine su donijele 29 imena identificiranih žrtava). U središtu grada, na Giardinima (najpoznatija pulska šetnica u središtu grada), povorka se razdvojila; prvi je dio krenuo prema Mornaričkom, drugi prema Civilnom groblju. Novine opisuju gomilu ljudi koja se okupila u tužnoj atmosferi u kojoj se najglasnije čuo plač žena. Sve su trgovine i ugostiteljski objekti bili zatvoreni. Ukupno je poginulo 65 osoba, a ranjeno 30-tak, mada se ponegdje proizvodno piše o 116 poginulih. upravo se o broju žrtava u postojećoj literaturi, publicistici i novinskim člancima mogu naći veoma različiti, često kontradiktorni podaci.

Svjedoci imaju različita sjećanja, s obzirom da su u vrijeme eksplozije bili djeca . Svi smatraju odgovornim Titove komuniste, jer je  teorija  o samozapaljenju netočna  i tvrde da se od samoga početka znalo da su eksploziju podmetnuli Titovi komunisti, ali da se nije znalo da je OZN-a bila organizator. Taj je podatak tek ove godine (2008.) izašao na vidjelo. Slične zaključke iznosi u svojim memoarima L’esodo da Pola Lino Vivoda.

TConc_PUN14.pdf

Tragičan događaj izazvao je strah, pomutnju i  masovno iseljavanje Talijana. Eksplozije na Valelungi i Vargaroli, svakodnevno nasilje i napetost u polusrušenu gradu, u kojemu su mnoge obitelji ostale bez krova nad glavom, išli su u korist akciji napuštanja Pule. Tijekom prosinca 1946. Saveznička vojna uprava počela se ozbiljnije baviti problemom egzodusa.

Ili Italia, ili egzil

Iseljenike su u Italiju prevozili brodovi Toscana i Pola, od kojih je prvi, veći, odjednom mogao prevesti 2000 – 2500 ljudi (ovisno o tome koliko prtljage imaju sa sobom), a bilo je planirano da 12 puta otplovi relaciju Pula – Venecija i Pula – Ancona. Iseljenici su sa sobom odvozili i svoje mrtve, o čemu svjedoče knjige ukopa. Vrhunac iseljavanja dosegnut je zimi 1947. godine; u proljeće iste godine Pulu se doista moglo nazvati pustim gradom –  u gradu nije moglo ostati više od 6.000 – 7.000 ljudi., a neki kažu i 3 000, ljudi!

Konačna odluka o tomu donijeta je 28. rujna 1946.godine da bi Mirovni ugovor između Italije i Jugoslavije bio potpisan tek 10. veljače 1947.godine. Premda je time mnogo toga bilo riješeno, na konačno će se rješenje ovog  problema čekati još dugo do potpisivanja Osimskih mirovnih sporazuma 1975.godine.

Godine 2004.godine u Italiji donesen zakon o Danu sjećanja (Giorno del Ricordo) koji je vezan ne samo uz fojbe i egzodus, nego i za sva događanja u bivšoj Julijskoj Krajini, pa tako i uz Vergarolu, što djelomično objašnjava neka ponašanja i održavanje komemoracija,

Najnoviju, izgledno realnu teoriju o krivcima za Vergarolu napisao je Elvis Mileta:

Elvis Mileta, novinar i urednik HRT-a, studio  Pula, na svom FB profilu napisao je;   Malo objašnjenje; neposredno prije početka Mirovne konferencije u Parizu početkom srpnja ’46. stigao je naputak sa samog vrha da se radikalizira situacija u Puli. Po svemu sudeći Oblasni komitet KPH za Istru na čelu s Josipom Šestanom u svemu tome nije sudjelovao, kao ni jugoslavenska vojska u kojoj je došlo do smjene jer je dotadašnji zapovjednik grada Tode Ćuruvija prihvatio novu dužnost u Zagrebu, a naslijedio ga je Janez Žirovnik. Tzv. specijalne zadatke u Puli koordinirao je kapetan Mijo Pikunić, djelatnik Prvog odsjeka Odjeljenja za zaštitu naroda, koje je u ožujku preformirano u Upravu državne bezbjednosti. Baza mu je bila u Štinjanu, a tamo su po direktive odlazili i skojevci čija je zadaća bila ispisivanje parola po fasadama. I – da, sva se imena znaju, kao i svi detalji ove akcije. Izravni počinitelji ovog masakra nakon rata – jedan je živio na Montezaru, drugi preko puta škole Tone Peruško, treći malo niže desno prema Areni, četvrti kod autobusnog kolodvora a peti i šesti u vilama na Kaštelu. U ovaj staff ne računam dvojicu koji su nabavili neophodan pribor u Labinu. Dvojica su kasnije završila na Golom otoku jer su se malo bili razbahatili, razočarani u priznanja i povlastice nakon rata. Po povratku nikada o ovoj temi nisu ni zucnuli. Inače, po prvotnom planu eksploziv je trebao biti postavljen u Pattinaggio, ali se vozač kamioncina u čijem su tovarnom prostoru bili sanduci s dinamitom uplašio engleske MP patrole, pa je akcija propala. Dva dana kasnije išli su na rezervnu varijantu, Vargarolu. Mijo Pikunić, u mirovinu je otišao kao direktor Elektroistre i, kako bi se bolje razumjela ona famozna nogometna utakmica te tragične nedjelje, prvi predsjednik NK Istre.

Naime najveća tragedija i sramota poslijeratne Pule jest u činjenici da se taj dan u 18 sati i 30 minuta, dakle više od 4 sata nakon eksplozije, kada su već svi sve znali, na gradskom nogometnom stadionu uredno odigrala uzvratna prvenstvena utakmica za ulazak u jedinstvenu jugoslavensku nogometnu ligu između pulskog kluba Unione sportiva operaia i riječkog Kvarnera. Na prepunom stadionu, kao da se ništa nije dogodilo.

A nas su u školi 50-tih i 60-tih,  godina učili da je jugoslavensko društvo— HUMANO?

Koju i kakvu humanost predstavljaju  ratni i poratni zločini počinjeni nad civilima i to u mirnodopsko vrijeme! Komunisti zaslijepljeni komunističkom ideologijom počinili su stravične zločine u ime i za račun te ideologije nad svojim stanovništvom. Bez imalo grižnje savjesti žive cijeli život sa tim zločinima. Opravdanje pred samom sobom nalaze u ideologiji  koja im dopušta i ubiti da bi se došlo do cilja.  Tako je Mijo Pikunić bio uvaženi drug, komunista, direktor, a počinio je ratni zločin!

Evo reakciju Furia Radina : “Treba poštivati taj dan, dostojanstveno i bez politizacije se sjećati mnoštva ljudi koji su doživjeli veliku nepravdu i stradanja kao posljedice rata”, ističe saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin.

Da to je po onoj Slobodana Miloševića:“ Ta tko nas to bre zavadi!“

Da ne bi slučajno osudio fašizam  kao uzrok i posljedicu  tih velikih nepravdi i stradanja, koji su izazvali rat!? E to ne , nego zamagljuje sa „ bez politizacije“. Politika je ta koja kroji sudbinu malih ljudi, na koje oni ne mogu utjecati, jer političari ionako ne slušaju njihov glas!

Zločinci su po završetku rata bili kažnjeni, poznat je proces  u Nurnbergu, gdje su kažnjeni Nijemci, Jugoslavija je presudila ustašama, četnicima, osudila i streljala 18 generala NDH, pobila Hrvate na križnom putu, ali niti jedan komunist nije bio ni optužen, a ni osuđen , niti jedan!  Hrvatska je osudila preko 3 500  hrvatskih branitelja, ali niti jednog partizana!? U kakvoj  mi to državi živimo?

Lili Benčik/Hrvatsko nebo

 

Facebook Comments Box