Zločin i kazna

U svibnju 1945.godine završio je 2.svjetski rat. 8. svibnja 1945. godine Karl Donitz, nasljednik Adolfa Hitlera( počinio samoubojstvo), potpisuje predaju nacističke Njemačke saveznicima. Sovjetski diktator Josif  Visarionović Staljin proglasio je sljedeći dan, 9. svibnja Danom pobjede nad fašizmom u Sovjetskom Savezu, a kao praznik preuzele su ga i ostale zemlje tadašnjeg komunističkog bloka u kojem je bila i Jugoslavija.

Svijet se podijelio na Istok i Zapad. Berlinski zid postao je novi simbol rata, hladnog rata. Na Zapadu su slavili oslobođenje od diktature fašizma, nacizma i rata i nastavili život u slobodnom demokratskom društvenom uređenju, a na Istoku jedna je diktatura zamijenjena drugom, fašizam i nacizam zamijenjeni komunizmom. Teror, progoni, logori  ubijanje  nepodobnih i  neistomišljenika se nastavio. Nema slobode govora, mišljenja ni kretanja.

Svijet priznaje komunističke diktatore kao ravnopravne partnere, ne pitajući se na koji način su došli na vlast, ni kako vladaju. Nitko se iz  tog zapadnog demokratskog svijetu nije  „ štel mešati“ u unutarnje uređenje druge države. Nije bilo sankcija, nije bilo diplomatskog pritiska zbog počinjenih zločina.

Čak je Engleska proglasila tajnost svih dokumenata na temu Bleiburga do 2020.godine, pa je produžila za još 20 godina. A grof Nikolaj Tolstoj, potomak Lava Nikolajeviča Tolstoja, objavio je knjige „ Žrtve Jalte i „ Ministar i masakr“ i time otvorio Pandorinu kutiju krivice za Bleiburg. U knjizi Ministar i masakr tvrdi da je Lord Aldington donio odluku koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Lord ga je tužio u Velikoj Britaniji i dobio sud. Tolstoj je osuđen na globu od milijun i pol funti te na plaćanje troškova od još milijun funti, dok je knjiga u cijeloj Velikoj Britaniji zabranjena i spaljena  Odluku je poništio Europski sud za ljudska prava, a EU Komisija platila Velikoj Britaniji globu umjesto grofa Tolstoja.

https://www.braniteljski-portal.com/posljednja-tajna-drugog-svjetskog-rata-ili-kako-su-englezi-predali-ruse-staljinu-i-pobili-kozake

Sjeća li se još netko sahrane „druga Tita“?  Državnici iz cijelog svijeta došli su u Beograd odati počast zločincu! Time se Titoisti i dan danas hvale! Što to znači? Da ne mare što je bio zločinac. Odaju mu počast kao heroju, gazeći preko njegovih žrtava kao da uopće nisu ni postojali.

Nakon pada Berlinskog zida i urušavanje komunizma u mnogim državama istočne Europe taj dan ne slavi se kao dan oslobođenja, jer je nastupila okupacija novim zločinačkim režimom -komunizmom, a stvarno oslobođenje nastupilo padom Berlinskog zida. U Poljskoj je bio državni praznik do 2015. godine kad je ukinut. U Češkoj i Slovačkoj je pomaknut na 8. svibnja. Litva ga uopće ne slavi i bojkotira veliku proslavu koja se još uvijek održava u Moskvi. Zato Putin žuri u Ukrajini postići kakvu –takvu pobjedu do 9.svibnja. Premijer Estonije Juri Ratas je 2017. godine izjavio da Estonija “nema razloga slaviti pobjedu nad fašizmom kad je to ovdje značilo nastavak okupacije”

U Hrvatskoj se obilježavaju kao spomendan:

-Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom

-subota ili nedjelja dan najbliži 15.svibnju- Dan spomena na hrvatske žrtve za slobodu i nezavisnost.

Usprkos brojnim rezolucijama i deklaracijama o osudi komunizma i po zločinima izjednačenim sa fašizmom i nacizmom u Hrvatskoj, gdje su u svim državnim strukturama  na vlasti djeca komunizma i dalje se obilježava kao velika pobjeda nad fašizmom i nacizmom, sa nevoljnim priznavanjem zločina komunizma. Komunizam su preimenovali u antifašizam i sada njime zavaravaju prvenstveno sebe, pa neosviješteno biračko tijelo da izbjegnu odgovornost za zločine počinjene u njegovo ime.

Vladajuće strukture u Hrvatskoj, nevoljko pritisnute  dokazima i rezolucijama pristaju na obilježavanje žrtava komunizma, ali pitanje pravnog uređivanja odgovornosti, odgađaju dok prirodni tijek prolaznosti vremena ne učini svoje, odnosno do smrti počinitelja tih zločina.

Na tu temu napisano je mnogo tekstova, ali sve i dalje ostaje mrtvo slovo na papiru, jer Vlada RH nije ni nakon skoro tri godine prihvatila  najnoviju Rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019.godine o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) , kojom se podsjeća:

– da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi i kojom se:

-izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teške kršenja ljudskih prava, pobrinuli se da ih se iznese pred sudove i zajamčilo da se takvi zločini više nikada ne ponove; naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu i kojom se:

– poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim i kojom se:

-napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.

Na taj način neprihvaćanjem ove rezolucije Vlada RH ponižava i poništava sve žrtve komunističkog režima i oslobađa njihove počinitelje od odgovornosti i kazne!

Sjećanje da, a odgovornost i kazna za zločince, ne?

Obilježavanje i sjećanje je u redu, ljudski,  sa empatijom prema žrtvama, ali nitko nigdje ne spominje zločince i njihovu moralnu, ljudsku, materijalnu i fizičku odgovornost.

Tko je odgovoran za komunističke zločine, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava ?

Režimi, Vlade, Predsjednici, sudionici u vladajućim strukturama ? TKO je odgovoran? Netko je predvodio te režime, bio na čelu tih država i tih režima!

Sjećamo se žrtava, u redu je, ali te žrtve vape za pravdom, vape za kaznom prema odgovornima, da se više nikada ne ponovi!

EU Parlament, Vijeće EU i sve ostale međunarodne organizacije ne navode odgovorne osobe koje su vodile te režime, nisu ih imenovali, a poznate su!

Nažalost upravo je to veliki propust, jer  zahvaljujući tom propustu još uvijek nisu osuđeni, nisu kažnjeni barem deklarativno, nisu ni prozvani kao nositelji vlasti tih zločinačkih režima, osobito komunističkih, da služe kao upozorenje mlađim naraštajima, da je  takvo ponašanje društveno neprihvatljivo.

Naprotiv nisu kažnjeni, već su u komunizmu i nagrađeni!

Kažnjeni za zločine fašizma

Za zločine fašizma Benito Mussolini je strijeljan i obješen za noge.

U travnju 1945. godine. Mussolini je preobučen u njemačkog vojnika pokušao pobjeći u Švicarsku, ali su ga uhvatili talijanski partizani 27.travna 1945.godine. Sljedećeg dana je strijeljan zajedno s ljubavnicom Clarom Petacci u blizini jezera Como. Tijela su im prebačena u Milano gdje su naglavačke obješeni klavirskom žicom zajedno sa tijelima drugih poznatih fašista, kako bi ih se javno ismijalo (navodno je Petacci suknja pala preko glave, pa je neka žena morala zavezati suknju za noge). Tijela su ispljuvana, izudarana i na kraju pokopana u neoznačene grobove nedaleko Milana. Njegove su ostatke 1946. ukrali neofašisti, a 1957. godine sahranjeni  u obiteljsku grobnicu u Predappiu

https://povijest.net/2018/?p=2470

Za zločine nacizma Saveznici su organizirali suđenje u Nürnbergu, 8.kolovoza 1945.godine

Ukupno je optuženo 24 osobe po 4 točke optužnice: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, poticanje agresije, i poticanje ili sudjelovanje u zločinima protiv mira.

1. Martin Bormann, osobni tajnik Adolfa Hitlera
2. Karl Dönitz, zapovjednik podmorničke flote, admiral flote i posljednji predsjednik Trećeg Reicha
3. Hans Frank, vođa Opće Vlade u okupiranoj Poljskoj
4. Wilhelm Frick, ministar unutarnjih poslova Trećeg Reicha
5. Hans Fritzsche, novinar u ministarstvu propagande Trećeg Reicha
6. Walther Funk, ministar gospodarstva Trećeg Reicha i predsjednik Reichsbanke
7. Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffea
8. Rudolf Hes, osobni Hitlerov tajnik i njegov zamjenik
9. Alfred Jodl, vođa operacijskog odjela oružanih snaga
10. Ernst Kaltenbrunner, General policije i predsjednik RSHA-a,
11. Wilhelm Keitel, generalfeldmaršal, načelnik glavnog stožera Oružanih snaga
12. Gustav Krupp von Bohlen und Halbach, diplomat i predsjednik tvrtke Friedrich Krupp AG.
13. Robert Ley, čelnik njemačke fronte rada
14. Konstantin von Neurath, ministar vanjskih poslova od 1932. do 1938. godine
15. Franz von Papen, vice-kancelar u vladi Adolfa Hitlera
16. Erich Raeder, zapovjednik Kriegsmarine
17. Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova
18. Alfred Rosenberg, rasni teoretičar i ideolog
19. Fritz Sauckel, opunomoćenik nacističkog programa robovske radne snage
20. Hjalmar Schacht, predratni predsjednik Reichsbanke
21. Baldur von Schirach, zapovjednik Hitlerove mladeži
22. Arthur Seyss-Inquart, austrijski pravnik i funkcioner NSDAP
23. Albert Speer, arhitekt i ministar naoružanja
24. Julius Streicher, publicist i urednik tjednika Der Stürmer

Nakon 216 sjednica Suda, 100.000 dokumenata u dokaznom postupku, 113 svjedoka (obrana je imala 80 svjedoka, a optužba 42), presuda je donesena 30. rujna za dvadeset i dva optuženika, od prvotnih 24. Naime, optuženik Robert Ley počinio je samoubojstvo u zatvoru, a za Gustava Kruppa utvrđeno je da nije bio ubrojiv za suđenje. Trojica su optuženika oslobođena, četvorica su dobila kazne zatvora između 10 i 20 godina, a na doživotni zatvor osuđeni su Rudolf Hess, Walther Funk i Erich Raeder. Dvanaest optuženika osuđeno je na smrt vješanjem: deset ih je obješeno 16. listopada 1946., jedan je osuđen na smrt u odsutnosti, a Hermann Göring počinio je samoubojstvo prije izvršenja kazne.

Donoseći presudu, Sud je ustvrdio da zločine međunarodnog prava mogu počiniti samo ljudi i samo njihovim kažnjavanjem mogu se primijeniti odredbe međunarodnog prava kao i argument naknadnog suđenja i presuđenja, utvrdivši da su ta djela bila kriminalna prije Drugog svjetskog rata. Nürnberški proces bitno je utjecao na razvitak međunarodnog kaznenog prava. Zaključci s toga suđenja bili su korišteni pri stvaranju Konvencije o genocidu iz 1948.godine, Općoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948.godine, Nürnberških načela iz 1950.godine, i dr.

Smrtne presude izvršene su 16. listopada 1946. godine. Osuđenici na zatvorske kazne proslijeđeni su na izdržavanje kazne u berlinski zatvor Spandau.

Adolf Hitler presudio je sam sebi u Berlinskom bunkeru prije ulaska Crvene Armije u sam Berlin.

https://informator.hr/strucni-clanci/vremeplov-nurnberski-proces-20-studenoga-1945

Za zločine NDH i Nedićeve Srbije osuđeni su od strane komunističke vlasti Jugoslavije;

Beogradski proces -bilo je suđenje skupini kolaboracionista za veleizdaju i ratne zločine. Sudilo se skupini od 24 optuženika iz redova četnika, vlade u egzilu i vlade Nedićeva režima. Održan je u Beogradu od 10. lipnja do 15. srpnja 1946. godine, u zgradi Ljetne dvorane Vojnog učilišta za pješaštvo na Topčideru. Službeni naziv sudskog procesa bio je Suđenje Dragoljubu-Draži Mihailoviću i ostalim kolaboracionistima za izdaju i ratne zločine počinjene na prostoru Jugoslavije za vrijeme rata (1941.—1945.). Za tri skupine zločina – konkretne ratne zločine, kolaboraciju s okupatorom, izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i razdora i izdaju naroda, te organiziranje bandi protiv nove vlasti.  Kao dokazi korišteni su originalni dokumenti  zaplijenjeni od  četnikih, njemačkih, talijanskih, ustaških, bugarskih  i drugih  arhiva. Suđenje je bilo otvoreno javnosti. Suđenje je pratilo 60 stranih  izvjestitelja.

1. Dragoljub Mihailović je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i građanskih prava kao i oduzimanje cjelokupne imovine. Kazna je izvršena 17. jula 1946. godine.
2. Stevan Moljević je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih u trajniju od deset godina i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
3. Mladen Žujović je osuđen na kaznu smrti strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
4. Živko Topalović je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
5. Đuro Vilović je osuđen na 7 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od tri godine i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
6. Rade Radić je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
7. Slavoljub Vranješević je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih u trajniju od deset godina i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
8. Miloš Glišić je na kaznu smrti strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
9. Slobodan Jovanović je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
10. Božidar Purić je osuđen na 16 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
11. Momčilo Ninčić je osuđen na 8 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od pet godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i gubitak državljanstva.
12. Petar Živković je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
13. Radoje Knežević je osuđen na 10 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od pet godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
14. Milan Gavrilović je osuđen na 15 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od osam godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
15. Živan Knežević je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
16. Konstantin Fotić je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
17. Dragomir Jovanović je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
18. Tanasije Dinić je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
19. Velibor Jonić je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
20. Đura Dokić je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
21. Kosta Mušicki je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
22. Boško Pavlović je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
23. Lazar Marković je osuđen na 6 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, osim roditeljskih u trajniju od tri godine i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
24. Kosta Kumanudi je osuđen na 18 mjeseci robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, osim roditeljskih u trajanju od dvije godine i na konfiskaciju cjelokupne imovine.

https://hrcak.srce.hr/file/307891

Od 24 optuženika, Draža Mihailović i još 10 optuženih osuđeni su na smrtnu kaznu streljanjem.

Suđenja za ratne zločine u Jugoslaviji vođena su pred vojnim i redovnim civilnim pravosudnim tijelima prema Uredbi o vojnim sudovima i ustrojstvu i nadležnosti vojnih sudova od 24. svibnja 1944.godine i Zakonu o zločinima protiv naroda i države od 15. kolovoza 1945. godine., s izmjenama, 16. srpnja 1946.godine preimenovan u Zakon o zločinima protiv naroda.

U devet suđenja glavnim domaćim ratnim zločincima, suradnicima okupatora i njihovim pomagačima – četvorici u Beogradu i Zagrebu i jednom u Ljubljani – od 275 optuženih, 201 je osuđen na smrt, 2 na doživotni zatvor i 68 na vremenske kazne s prisilnim rada, a 4 su optuženika oslobođena.

Vojni sudovi su od 1945.-1949. godine, za ratne zločine osudili  1.392 njemačka ratna zarobljenika. Sudilo im je vijeće Vojnog suda u Beogradu za sudjelovanje  u strijeljanju i ubijanju civila, zarobljenih partizana, bolesnika i ranjenika. Pravomoćno su osuđena 922 optuženika – preko 40 ih je pogubljeno, 52 su smrtne kazne promijenjene u razne druge kazne,  a ostali su pušteni na slobodu.

U još tri velika beogradska suđenja ratnim zločincima iz redova okupatora, 26 optuženih, među kojima i general-pukovnik Alexander Lehr, 21 je osuđen na smrt, 4 na kaznu zatvora s prisilnim radom, a jedan njemački časnik pušten je na slobodu.

Jugoslavenski sudovi osudili su oko 2.000 ratnih zločinaca,

https://www.protivzaborava.com/wallpaper/sudenja-za-ratne-zlocine-i-kolaboraciju-u-drugom-svetskom-ratu-u-jugoslaviji/

Međutim to nisu konačne kazne;

Naime 2007. godine Slobodan Jovanović rehabilitiran je odlukom Okružnog suda u Beogradu, a presuda kojom je osuđen na robiju i gubitak časti proglašena je ništavnom.

Proces rehabilitacije Dragoljuba Draže Mihailovića pokrenuo je njegov unuk Vojislav Mihailović, sa zahtjevom da se poništi sudska presuda iz 1945. godine, kojom je Mihailović osuđen za izdaju naroda i domovine te za organiziranje, naređivanje i izvršavanje ili poticanje nebrojenih zločina nad narodom.

Proces je pokrenut 2006. godine pred Višim sudom u Beogradu, a prvo ročište održano je 2010. godine. Pokušaj rehabilitacije generala Dragoljuba Mihailovića izazvao je brojne reakcije ne samo u Srbiji, nego i na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Žestoka protivljenja došla su iz Hrvatske, dok su reakcije u Srbiji i BiH bile podijeljene. Protivnici procesa rehabilitacije podsjećaju da je Draža Mihailović osuđen na smrt zbog istih onih djela zbog kojih su na smrt osuđeni i maršal Philippe Pétain u Francuskoj, Anton Mussert u Nizozemskoj, Vidkun Quisling u Norveškoj i drugi kolaboracionisti fašizma: zbog izdaje domovine, suradnje s okupatorom i zločina koje su počinile snage pod njegovim zapovjedništvom.

Zahtjev za rehabilitaciju Dragoljuba Mihailovića usvojen je sudskom odlukom 14. svibnja 2015. godine, time je  presuda koja je donesena 69 godina prije proglašena ništavnom.

Tom je presudom u Srbiji rehabilitiran četnički pokret,  četnički zločini ostali bez kazne i odgovornosti, a žrtve bez ikakve pravne zadovoljštine.

https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/karamarko-cetnicki-je-pokret-ostavio-krvav-trag-u-hrvatskoj-to-ce-lose-utjecati-na-odnos-sa-srbijom—385079.html

Ta presuda ne može izbrisati zlodjela četničkog pokreta, počinjena u suradnji s nacistima i fašistima tijekom Drugog svjetskog rata, koja su po demografu Vladimiru Žerjaviću ostavila iza sebe  33 000 muslimanskih  i 32 000 hrvatskih  žrtava ubijenih uglavnom klanjem.

Neke od tih pokolja, poput onih u Foči, Goraždu, Vlasenici, Rogatici, Višegradu i Pljevljima, s tisućama ubijenih koji većinom nisu ni pružali otpor, pripadaju  u najstrašnije epizode u povijesti 2.svijetskog rata, jer su počinitelji prešli u partizane:

U knjizi ‘Put u Foču’, koja je neprocjenjivo vrijedno osobno svjedočanstvo, gdje partizan Adil Zulfikarpašić svjedoči da su Tito i Vrhovni štab primili u partizane najveći broj četničkih koljača, svjesno i sa punim znanjem o tome da se radi o patološkim ubojicama. TI isti ljudi su kasnije bili egzekutori u brojnim pokoljima Hrvata nakon 2. svjetskog rata, posebno u Teznom gdje su u partizani( četnici) bili glavni ubojice 28.000 Hrvata.

Hrvati su najteže stradavali u istočnoj Hercegovini i zapadnoj Bosni, kao i područjima između Srba i Drvara, pokazuju Žerjavićeva istraživanja.

Nataša Zimonjić-Čengić ( hrabra Sarajka, kojoj su četnici ubili sestru u 2.svjetskom ratu, a sina Gorana poznatog rukometaša 1992.godine u Sarajevu…) smatra da su događanja u posljednjem ratu( 1991-1995) i ono što se dogodilo Srebreničanima samo nastavak priče iz 2. svjetskog rata, za što je potvrda i knjiga Put u Foču, Adila Zulfikarpašića.

https://kamenjar.com/kako-su-mase-koljaca-cetnika-presle-su-u-partizane/

Izvorište ratova na području bivše Jugoslavije( 1991-1995) godine je velikosrpska ideologija, kojoj je izvršitelj četnički pokret, a duhovni pokretač Srpska pravoslavna crkva. Stoga je rehabilitacija Dragoljuba Draže Mihajlovića i četničkog pokreta ujedno i legalizacija velikosrpske ideologije, koja je sa SPC kao nositeljem te ideologije stalna prijetnja i opasnost za sve nesrpske narode u srpskom okruženju.

Nastavlja se

Lili Benčik/blog hrvatsko nebo