Pupovac, Mesić i Habulin u Srbu veličali četnički ustanak, koji je organizirao i vodio četnički vojvoda pop Momčilo Đujić.
Ustanak nije organizirala Komunistička partija nego četnici i Talijani
Nacionalna i civilizacijska sramota je slaviti ubijanje nevinih i etničko čišćenje vlastitog naroda!
Četnički sastanak s Talijanima u Benkovcu
Dana 23. srpnja 1941. godine došlo je u Benkovcu do sastanka „viđenijih” srpskih političara: Momčila Đujića, Steve Rađenovića, Pajice Omčikusa, Vlade Novakovića, Ilije Zečevića, s jedne strane i predstavnike talijanskog prefekta u Zadru, s druge strane. O tome izvještava prefekt u Zadru poručnik Emillo Creoli 2.kolovoza 1941. godine; „Održan je sastanak prema vašim instrukcijama uglednih ličnosti srpskih emigranata, ranije zapaženih političkih figura. Sastanak je održan u duhu prijateljstva prema kraljevskoj figuri. Sastanak je održan u duhu prijateljstva prema kraljevskoj oružanoj sili i talijanskoj zastavi. Oni su u potpunosti prihvatili našu sugestiju i vratiće se u svoje krajeve, gdje će raditi onako kako ste vi, ekselencijo, zahtijevali, tj. radeći da se kninski i gračački kotar sjedine pod kraljevinom Italijom. Oni su sami isticali da je naša i njihova politika zajednička“
O tim događajima ostao je zapis talijanskog generala Renza Dalmazza, zapovjednika 6. armijskog korpusa čije su se postrojbe nalazile na području izbijanja ustanka. Opisujući stanje u svom tekstu od 29. srpnja (dakle, dva dana nakon početka ustanka), Dalmazzo jasno navodi: “Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve. Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. i žele da naše trupe budu po garnizonima. I ove elemente, koji nemaju nikakvih komunističkih težnji, mogu pridobiti vođe, koji hoće pošto-poto da dižu pobunu ili seju nemir da bi odvratili naše snage i spriječili konsolidaciju hrvatske države, da bi održali duh ustanka i vrenja na Balkanu.”
Nakon toga održana je 29 i 30 kolovoza konferencija u Drvaru Zapis o tadašnjem Đujićevom izgledu ostavio je Gojko Polovina, sekretar Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske (KK KPH) za Gračac.
Polovina navodi kako je na njoj bio prisutan i Đujić, koji je na konferenciju stigao kao vojni predstavnik svoga kraja, odnosno šireg kninskog područja. Susret s Đujićev i njegov tadašnji izgled Polovina opisuje ovim riječima: “Ovde vredi zabeležiti da sam na ovoj konferenciji u Drvaru prvi i jedini put u životu sreo popa Momčila Đujića, tada komandanta Četničko-gerilskog štaba za Knin i okolinu i u tom svojstvu delegata na konferenciji. Bio je obučen u odelo kakvo su obično nosili sveštenici pre rata, na glavi je imao kapu kakvu su nosili pravoslavni sveštenici, koja nije podsećala na četničku „šubaru”. Na kapi, koliko se sećam, imao je crvenu petokraku zvezdu i krst zlatno-žute boje.”[2]
Đujić kao predstavnik kninskog područja, te Polovina kao predstavnik gračačkog kraja bili su one ličnosti na koje se odnosio spomenuti Dalmazzov zapis, u kojem je naglašeno kako ustanici s tog područja “nemaju nikakvih komunističkih težnji”. Dalmazzov zapis, napisan dva tjedna prije nego što su talijanski i ustanički predstavnici potpisali sporazum u ličkom selu Otrić 11. kolovoza, bio je važan, jer je ukazivao kako je talijanska strana zaključila da su ustanici s tog područja, usprkos svojoj komunističkoj simbolici, zapravo ideološki neopredijeljeni, odnosno kako je njihov jedini cilj – izboriti srpsku teritorijalnu autonomiju unutar područja koje je tada bilo dijelom NDH. S obzirom da se takav ustanički cilj podudarao s talijanskim interesima, došlo je do sporazuma koji je potpisan u Otriću. Sporazum u Otriću bio je posebno značajan za usporedbu dviju ustaničkih ličnosti, Đujića i Polovine. I Đujić i Polovina tada su isticali komunistički simbol, crvenu zvijezdu, ali je samo Polovina bio član Partije. Međutim, ta činjenica nije se pretjerano odrazila na političke odluke na tom području. Naime, sporazum s talijanskom vojskom nije potpisan na području na kojem je glavni bio Đujić, nego na području kojim je zapovijedao Polovina. Preciznije rečeno, političko tijelo u ime kojeg su ustanički predstavnici potpisali sporazum s talijanskom vojskom u Otriću nazivalo se “Srpski narodni oslobodilački pokret za ličke srezove” a jedan od njegovih potpisnika bio je i Đoko Jovanić. Jovanić je bio lokalni član Partije te je, prema ondašnjoj partijskoj hijerarhiji bio izravno podređen Polovini. Ovu činjenicu u svojim sjećanjima Jovanić potvrđuje, navodeći da se prije svoje odluke da ode u Otrić kao član ustaničke delegacije “konsultovao sa Gojkom Polovinom”.
A Milorad Pupovac u Srbu na proslavi Dana ustanka govori ovako:
“ okupljamo se u Srbu samo zato da bismo obilježili ustanak i obranu golog života 1941. godine, nego i da obilježimo najveće postignuće tog vremena, a to je da su se Lika i Dalmacija ujedinili zajedno s ostalim krajevima, kao i da su se Hrvati i Srbi ujedinili oko ideje zajedničke slobode. I danas nam treba slična ideja zbog onih koji ne biraju takvu mogućnost zajedništva, a koji u velikoj mjeri još uvijek utječu na ponašanje, odluke i svijest ljudi u našoj zemlji. Treba nam i zbog toga da razmislimo imamo li svi zajedno kao građani ove zemlje prečega posla nego da ovu zemlju učinimo ravnopravnom s drugima na prostoru Europe i izmirenom s drugim državama na prostoru Jugoslavije. Imamo li prečeg posla, nego da krajeve poput ovoga učinimo dostojnijim mjestom za život nego što danas jesu. Ova mjesta su takvom položaju jer nemamo ideju slobode kakvu su imali naši preci. Zato se okupljamo.“
Pupovac izmišlja i govori neistine. Na sastanku sa Talijanima dogovoreno je da će se kninski i gračački kotar sjediniti sa kraljevinom Italijom, a Pupovac priča da su se „ Lika i Dalmacija ujedinili zajedno sa ostalim krajevima, kao i da su se Hrvati i Srbi ujedinili oko ideje zajedničke slobode“ O kojoj ideji slobode on uopće priča? Ujedinjenje sa kojim to ostalim krajevima?
Gdje su se to Hrvati i Srbi ujedinili oko ideje zajedničke slobode, kada je poznato da je pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bos. Grahovu od 27. srpnja 1941.godine bila organizirana od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja, a u svrhu stvaranja velike Srbije prema projektu „Homogene Srbije” četničkog ideologa Stevana Moljevića (odvjetnika iz Banja Luke) od 30. lipnja 1941. godine, prema kojem je prva i osnovna dužnost svih Srba „da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive“?
Politička amnezija u Hrvatskoj od koje pate Pupovci, Mesići , a naročito Habulin došla u takvo stanje da se komunistički zločini proglašavaju antifašističkom borbom, a sada već i četnički zločini, govori se o mitovima i legendama o blistavom životu, uopće ni ne pomišljajući na Odluku o samostalnosti Hrvatskog Sabora od 25.lipnja 1991.godine i Odluci o prekidu svih državno-pravnih sveza sa SFRJ.
Tako ovaj trojac izravno krše Ustav i negiraju osamostaljenje i postojanje RH kao samostalne države, već je proglašavaju sljednicom Jugoslavije.
Time bi se trebao pozabaviti DORH u smislu Članak 340.: Veleizdaja:
„Tko uporabom sile ili prijetnjom uporabe sile ili na drugi protupravan način ugrozi teritorijalnu cjelovitost ili ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.“
Pupovac četničku pobunu predstavlja kao ideju slobode oko koje su se okupili i Srbi i Hrvati.
O čemu on to priča? Pa ova pobuna usmjerena je prema hrvatskom civilnom stanovništvu. Četnici su pobili u Boričevcima cijelu obitelj Ivezić, njih 37 i žive pobacali u jamu. U Bosanskom Grahovu skinuli su hodočasnike sa vlaka , sve ih pobili i bacili u jamu.
Svećenika Gospodnetića su odvojili, vezali i pekli ga živoga na ražnju. Gdje je tu pupovčeva ideja slobode? O čemu uopće priča, kada u toj pobuni nije sudjelovao nitko osim Srba pod četničkim vodstvom. Nije sudjelovao čak nitko niti od hrvatskih anacionalnih jugokomunista. Kada je s pobunjenicima pokušao suradnju dragovoljac iz Španjolskog rata Hrvat, Marko Orešković (tada politički komesar štaba NOP-a za Liku) ubijen je od četnika 20. listopada 1941. kod sela Očijevo u Lapačkom klancu.
Svjedočanstva opisana u dokumentu REHABILITACIJA ČETNIŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJ novcima hrvatskih poreznih obveznika u 2009/2010. godini, HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO srpanj, 2010
2010_HZD_Cetnicka_pobuna_i_zlocin_u_Hrvatskoj_27-07-1941.pdf
Na te dokumente ne reagira nitko od odgovornih državnih tijela! Republiku Hrvatsku nitko ne brani od ugroze ni njenih neprijatelja!
Dana 26. srpnja 1941. sve telefonske linije B. Grahova sa susjednim mjestima Kninom i Drvarom bile su pokidane. Te noći su pobunjenici ubili dvojicu hrvatskih vojnika od nekoliko njih koji su čuvali most u selu Borovači. Izvidnica sastavljena od desetak hrvatskih vojnika koja je pošla iz B. Grahova u Borovaču da vidi što se dogodilo bila je već na putu napadnuta i dvojica vojnika su ubijeni. Andrija Kardum iz sela Luke tadašnji tabornik u B. Grahovu organizirao je s malobrojnom posadom oko 5 sati ujutro obranu B. Grahova, ali je istog dana u kasnim večernjim satima bio prisiljen pod navalom pobunjenika povući se s područja B. Grahovo prema Kninu. Hrvati koji su tamo ostali bili su prepušteni sistematskom istrebljenju, i to na najgrozniji način. „Pobunjenici u Grahovu bili su obučeni neki u seljačkom crnom odijelu sa šubarama i znakom četničkim, a neki u crvenom odijelu sa crvenim zastavama u ruci (komunisti). (…) Po pričanju izbjeglica iz Grahova, pobunjenici, kada su došli sve što je u Grahovu ostalo od našeg življa, sve su poklali i onesposobili (isprebijali), kuće su sve popalili, a sela Bilandžije i Vulići su potpuno razorili i zapalili, također su i sve opljačkali, stoku su ubijali i puštali iz obora u žita” (Zbornik, tom IV., knj. 1., Borbe u Bosni i Hercegovini 1941. god. Beograd, 1951., str. 527-528.) – Prema izvješću Andrije Karduma od 30. srpnja 1941. U izvješću Županijske redarstvene oblasti u Kninu o bosansko-grahovskom četničkom zapovjedniku Brani Bogunoviću upućene 13.studenog 1941.godine Velikoj župi Bribir i Sidraga navodi se i sljedeće: „Gore navedeni Bogunović poubijao je mnogo našega Hrvatskog naroda, čija imena nije moguće u ovom izviještaju nabrojati, jer ih je veliki broj, jedino navađam imena nekolicine uglednih građana, odnosno državnih funkcionera t.j. Barbarić Petra, sudija vršioca dužnosti Kotorske oblasti, Srnić Vladu, šefa Poreske uprave i njegovu suprugu, Don Juru Gospodnetića, a tako i mnogo drugih lica, svi u Bos. Grahovu i okolici. Istodobno on je usmrtio Sarića Tomislava, ustaškog logornika, zatim učiteljicu Martu N. u Bos. Grahovu. (Z. Dizdar – Mihael Sobolevski, n. dj., Građa…, dok. br. 23., str. 207.).
Hrvatsko je pučanstvo gornjih sela toga dana Šarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi (27. srpnja – nap. A.B.) kao i inače mirno i marljivo obavljalo svoje dnevne poslove, kad iznenada upadnu u ta sela do zubiju oboružani četnici, pod vodstvom svojih vojvoda popa Đujića, Zlovođe i Bogunovića i počnu odmah sa hvatanjem hrvatskih ljudi. Tko nije uspio pobjeći, stavljen je pod nož. Među ostalim ubijene su toga dana po četnicima sljedeće osobe: Sarić Ante, Čulina Niko, Bilandžija Jozo, sva trojica dočekani na putu u mlin, zaklani i konji im odvedeni; Sarić Frano, odveden u šumu i ubijen; Sarić Stanko, zaklan; Sarić Martin, ranjen pobjegao i dvadeseti dan u šumi umro; Sarić None, strahovito mučen i na posljedku nabijen na ražanj i izpečen; Župnik, kojemu se ne sjećam imena, nabijen na ražanj i izpečen; Sarić Juko, odveden sa svoje njive i ubijen: Sarić Niko, priklan i bačen u jamu, odakle se je devet dana javljao i molio pomoć, ali se nitko nije usudio vaditi ga i tako je u jami završio svoj život; Sarić Ive, odveden i za njega se ne zna; Sarić Marko, ubijen; Sarić Jandre Markov, zaklan; Špiranović Niko, odveden u šumu i ubijen; Kardum Ive, odveden u šumu i ubijen; Sarić Tadija, ubijen, četnici mu živom izvadili srdce; Sarić Periša, sin Tadije, ubijen; Sarić Ante Tadijin, otac hrvatske junakinje Anđelike, odveden u šumu i ubijen; Sarić Ive, ubijen; Sarić Janko, zaklan; Dujić Niko, odveden i za njega se ništa ne zna; Sarić Stana, probodena nožem kroz trbuh; Sarić Ive Jandrin, ubijen, Kardum Željko, odveden; Kardum Niko, zaklan; Mrđa Pero, zaklan; Mrđa Ivan, zaklan; Mrđa Marko, odveden u šumu i ubijen, Kardum Željko, odveden; Kardum Nine, bolničar, bačen kroz prozor i ubijen; Špiranović Marko i Drvarski župnik, kojemu se ne sjećam imena, skinuti s vlaka i odvedeni; Bilandžija Marko, zvani Malenica, ubijen; Kardum Ive, Bočin, pobjegao ispod noža sa narezanim vratom i šesti dan umro u šumi; Čulina Mate i žena mu, zatvoreni u kuću i zapaljeni izgorili; Sarić Nine, odveden; Barać, lugar, i ciela mu obitelj: žena i sedmero djece (s majkom Anicom Barač bilo je osmero djece koja su tada tu stradala) poklano u župnikovu stanu. Najprije je zaklan otac …..
Nakon ovakvih groznih svjedočanstva slušati govore Pupovca, Mesića i Habulina zapitam se :“ Gdje je nestao čovjek?, Gdje je nestala istina?“
Što radi DORH?
Kaže dalje Pupovac u svom stilu zamotano u sjajni celofan:“ :“ Vatra otpora nastavila je gorjeti i nije se ugasila, nego se širila ovim krajem, kao i susjednom Bosanskom krajinom. Ovi ustanici vođeni GOJKOM POLOVINOM, ĐOKOM JOVANIĆEM, DUŠANOM MILEUSNIĆEM, NIKOLOM VIDAKOVIĆEM, STOJANOM MATIĆEM i drugima mogli su ići i lijevo, ali mogli su ići i desno. Mogli su povesti narod u četnike, a mogli su i partizane. Bilo je i onih koji su htjeli na četničku stranu, ali ovi nisu, nego su ih odveli na pobjedničku partizansku. To kažem zbog onih koji tvrde da je ovo bio drugačiji ustanak nego što je bio. Nije, to je bio ustanak protiv onih kakvi su i oni sami, nalik onima koji su vas proteklih dana ovdje vrijeđali, zastrašivali i uznemiravali. Bio je ustanak protiv ustaša, nacista i fašista. Bio je to najprije ustanak za vlastiti život, a nakon toga protiv okupacije i kvislinga te za drugačiju pravednu državu i odnose među narodima…. jer nismo svi isti. I nećemo biti“
Ni ne možemo svi biti isti. Mi Hrvati želimo mirno živjeti, razvijati domovinu da iz nje nitko ne mora odlaziti, ali uz Popovce, Mesiće i Habuline, koji nas stalno vraćaju u prošlost, koji još žive u 2,svjetskom ratu, koji još nisu ni svjesni da je uopće bio Domovinski rat, koji ne priznaju temelje hrvatske državnosti, kojima hrvatski branitelji nisu u temeljima RH, nego jugoslavenski partizani, uz takve nema napretka ni demokracije.
Njihove riječi, njihovi govori u kojima nam nameću „bratstvo i jedinstvo“ i jugo-komunističku ideologiju kao osnovu po kojoj bi trebali živjeti ne mogu se ostvariti, to je prošlost, prošlost u kojoj Hrvati ne žele živjeti. A Pupovac, Mesić i Habulin od toga žive, njima je to izvor prihoda, izvor za proizvodnju ustaša i ne žele ništa mijenjati, jer bi izgubili sve beneficije koje su si prisvojili.
Jugoslavenski komunisti su uzeli 27. srpnja 1941. kao dan ustanka naroda Hrvatske i BiH iz razloga što je to bila jedna od prvih većih pobuna, koja se dogodila poslije napada Hitlerove Njemačke na Sovjetski Savez, od 22. lipnja 1941. i poslije poziva Kominterne komunističkim partijama da pokrenu u svojim državama ustanak protiv okupatora. Taj datum je ujedno dao priliku srpskim komunistima da svoje tadašnje četničko naslijeđe pretvore u jugokomunističke zasluge.
Talijanima i Srbima se vraća imovina ili isplaćuje naknada, a Hrvatima je zabranjen povratak u njihova sela!
Dakle 8 mjeseci poslije 27. srpnja 1941. BLAGDAN SV. ANE I ČETNIČKA POBUNA 27. SRPNJA 1941. Uništene su župe Bosanski Petrovac – Drvar, Bosansko Grahovo, Krnjeuša, Boričevac…
Prije 2. svjetskog rata postojao je Udbinski dekanat, na području dekanata živjelo je više od 16 tisuća katolika. Poslije Drugog svjetskog rata je na području dekanata živjelo manje od 2.000 katolika! Potpuno su uništene i ugašene župe Boričevac (1905 župljana), Bunić, Udbina (1575 župljana), Palanka, Rudopolje i Gračac (1108 župljana), te župa Korenica (1200 župljana). Nad Hrvatima katolicima počinjen je genocid koji nikada nije kažnjen.
Nakon pokolja u Brotnji Hrvati iz Boričevca su morali pobjeći iz svoga mjesta da bi spasili svoj život. U selu je ostalo 55 Hrvata (većinom staraca i djece) koje su četnici ubili 2. kolovoza 1941. godine. Selo su opljačkali i razorili a nakon rata je komunističko-četnička vlast zabranila povratak Hrvata na njihova ognjišta!
Žalosno je što u državi Hrvatskoj još vrijedi zabrana povratka Hrvata na svoja ognjišta, i to ne samo u Lici, nego i u Zrin, Španovicu , a ponovno podsjećam na Odluku Hrvatskog Sabora od 8.listopada 1991. godine po kojoj u Hrvatskoj više ne vrijede
Četničko etničko čišćenje se nastavilo i nakon rata jer je Hrvatima zabranjen povratak u Boričevce i druga sela, oduzeta im je imovina i sva prava sve do današnjih dana.
Nesrpsko stanovništvo nikada se nije vratilo, nije im dozvoljen povratak u sela poput Brotnje, Krnjeuše i Boričevaca. Sela su spaljena i praktično su nestala sa zemljovida. Zemlja im je oduzeta i nisu se smjeli vratiti na svoja ognjišta iako su to u više navrata tražili..
https://croativ.net/80-ta-obljetnica-cetnickog-zlocina-u-boricevcu-1941-godine-22753/
Selo Španovica na cesti Pakrac –Požega, koje su u rujnu 1942. godine spalili partizani, pri čemu su 142 stanovnika (od njih oko 1.300) pobili i spalili 227 kuća, a sve preostale protjerali. Komunističke vlasti nisu dopustile da se to selo obnovi ni nakon dovršetka 2. svjetskog rata, a ni u Republici Hrvatskoj!
Povijest Španovice detaljno je opisao Tonči Erjavec u knjizi Španovica. Kronika nastajanja i nestanka objavljenoj 1992. godine.
Primjer Zrina je očiti nemar i politička nespremnost ispravljanja nepravdi prema hrvatskom narodu, jer u sudskoj odluci piše :“ Sud obrazlaže da zbog uništenja mjesta nisu mogli odrediti što je čija imovina, odnosno koje je imovina ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, te se zbog toga imovina oduzima svim stanovnicima mjesta Zrin, te im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo“
Kojeg li apsurda? Hrvatsko pučanstvo protjerano da se ne uznemirava srpsko pučanstvo??? I to vrijedi u Hrvatskoj nakon brutalne agresije na Hrvatsku od strane Srbije i lokalnih pobunjenih Srba.
Prisilne migracije, zbjegove i dragovoljno napuštanje svojih ognjišta, tema je slabo obrađena i poznata u javnosti. Nepravedno je i nedopustivo, da se talijanskim optantima vraća imovina ili isplaćuje naknada, a ostalima onemogućava povratak imovine.
Optantska imovina, je imovina koja je do sklapanja Ugovora o miru sa Republikom Italijom, odnosno na dan 15. rujna 1947. godine bila u vlasništvu talijanskih državljana, tzv. optanata (koji su dali opcionu izjavu da zadržavaju talijansko državljanstvo).
Međutim, umjesto pravno jedino ispravnog pojma (kad su u pitanju povijesna istina i hrvatski nacionalni interesi) optanti, koristi se pojam esuli.
Esuli su odmah nakon donošenja Zakona, podnijeli zahtjeve za povrat imovine. Zahtjevi koji su podneseni na osnovu navedenog zakona o denacionalizaciji, su pristigli iz Italije, Njemačke, Slovenije, Australije i Austrije. Traži se povrat kuća, terena, šuma i brodova. Najviše zahtjeva, više od 500, odnosi se na prostor Bujštine, zatim Pule (339), Poreča (233) i Rovinja (97). Podneseno je 1365 zahtjeva, a udruga talijanskih esula spominje da bi moglo biti još 2-3 tisuće zahtjeva.
https://www.index.hr/Vijesti/clanak/vise-od-1300-esula-zatrazilo-povrat-imovine/117233.aspx
Dok se u isto vrijeme ne dopušta povratak u Španovicu. Zrin, Boričevac i druga mjesta. Nacionalnim manjinama se vraća imovina, Srbima koji su sudjelovali u agresiju na Hrvatsku su obnovljene kuće, a Hrvatima je zabranjeno vratiti se u svoja sela i svoje domove! Jesmo li mi doista država hrvatskog naroda ili država nacionalnih manjina?
Lili Benčik/bloghrvatskonebo