Uvod https://fb.watch/bc7RnAmMWW/
Dr. Robin Harris: Srbija vodi nemilosrdan i uspješan propagandni rat protiv Hrvatske, iz godine u godinu.
„Hrvatska je šutnja i dalje loša politika“
„Ostanu li Hrvati tihi, netko će drugi stvoriti buku koja se njima ne će svidjeti“ Upravo to je motiv pisanja ovog feljtona.
Hrvatska je šutnja i dalje loša politika
Ugledni britanski povjesničar s hrvatskom adresom dr. Robin Harris, ujedno i potpredsjednik nevladine udruge Centar za obnovu kulture. Napisao je biografiju bl. Alojzija Stepinca i povijest Dubrovnika, a dr. Harris pri kraju je s pisanjem knjige o suvremenoj hrvatskoj povijesti, koja će 2023. godine biti objavljena u Velikoj Britaniji.
Poruka Hrvatima:
„»Hrvatska je i dalje malena, ranjiva država. Potrebna joj je hrabrost i vjera u sebe da bi procvjetala. Žao mi je što nema više hrvatskih ljudi koji dižu svoju zastavu u vrijeme hrvatskih državnih blagdana. Desetljećima je šahovnica bila osporavana i naružena petokrakom. Trebali bismo biti ponosni što njome danas možemo mahati u svakom kvadratnom metru povijesne Hrvatske, i trebali bismo mahati«
Dr.Harris zamjera i oklijevanje po pitanju jasnoga definiranja tko je u vrijeme Domovinskoga rata bio žrtva, a tko agresor.
„Treba odbaciti tendencije izjednačavanja krivnje. Oprostu moraju prethoditi istina i pokajanje. Osjećam da je Hrvatskoj potrebna samopouzdanija kulturna politika. Ona treba energično promicati svoju kulturu, jezik i literaturu, jer nitko drugi to ne će činiti umjesto nje. Hrvatska je danas općenito previše sramežljiva. Hrvatska je šutnja i dalje loša politika“
https://www.glas-koncila.hr/dr-rob8 in-harris-uz-30-obljetnicu-medunarodnoga-priznanja-hrvatske-ostanu-li-hrvati-tihi-netko-ce-drugi-stvoriti-buku-koja-se-njima-ne-ce-svidjeti/ (pogledano 14.2.2022.)
Srbi i Srbija kao država su nepresušni izvor zla, koji se pri tome prijetvorno pretvaraju u žrtvu.
Srbi kada ne ratuju oružjem, ratuju u miru, negiraju postojanje drugih naroda njihova jezike, kulture i identiteta, prisvajaju tuđi teritorij, tuđu kulturnu i znanstvenu baštinu, na sve moguće načine, obmanama, manipulacijama i lažima.
Što ih na to pokreće, koji je to izvor zla u njima koji im ne da da žive u miru sa susjednim narodima nikada neću razumjeti.
Inspirator i poticatelj im je svakako njihova Srpska pravoslavna crkva, koja sa ovakvim svojim poslanjem nije ni kršćanska ni crkva. Umjesto širenja evanđelja, mira i ljubavi među ljudima, SPC je inicijator i provoditelj velikosrpske ideologije, koja je u samoj provedbi zločinačka. Negiranje postojanja drugih naroda, njihova jezika i identiteta, prisvajanje njihova teritorija, kulturne i znanstvene baštine, ne može se provesti bez otpora tih naroda, U miru obmanama, manipulacijama i lažima, a u ratu potporom i blagoslovom ratnika, pa čak i izravnim sudjelovanjem njihovih svećenika u ratnim operacijama.
Srpska pravoslavna crkva osnovana je u svrhu održavanja srpskog identiteta i srpske države, u provedbi uvijek na štetu drugih naroda i vjera.
Srbija bez ikakva temelja drži hrvatsku arhivsku građu
Republika Hrvatska od Srbije temeljem Ugovora o sukcesiji potražuje arhivsko gradivo za koje je utvrđeno da joj pripada, neovisno o razdoblju u kojemu je nastalo.
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) i Ministarstvo kulture (MK) već godinama upozoravaju da je ono “u više navrata i bez ikakva temelja odneseno u beogradske institucije” te ga je Srbija prema Ugovoru o sukcesiji dužna vratiti .
Prema Ugovoru o sukcesiji arhivi se vraćaju na mjesto nastanka.
Ugovor o pitanjima sukcesije bivše SFRJ zaključen je u Beču 29. lipnja 2001.godine i stupio je na snagu 2. lipnja 2004.godine, nakon ratifikacije u Hrvatskom saboru, a iz MVEP-a navode da su se arhivski i pravni eksperti, a i šira javnost “odmah složili da je sadržaj Ugovora korektan i stručan, laički rečeno pošten”.
Međutim što se događa? Prevarantska i licemjerna srpska politika stalno izmišlja nove podvale Hrvatskoj, pa je umjesto da vrati Hrvatskoj arhivsku građu, 07.02.2022.godine, potpredsjednik Vlade i ministar obrane dr. Nebojša Stefanović predao izraelskom veleposlaniku arhivu o stradanju Židova u NDH!?
1.Doseljavanje Hrvata i Srba u sadašnje krajeve
Kršćanstvo se 1054.godine podijelilo na zapadno-katoličko sa sjedištem u Vatikanu i istočno bizantinsko-pravoslavno sa sjedištem u Carigradu.
1.1.Hrvati
Hrvati su dolaskom na zemlju gdje obitavaju i danas zauzeli prostor kojem su međe bile: na jugu Crvena Hrvatska, (rijeka Bojana do Skadra), na istoku rijeka Bosna ili Vrbas, na sjeveru Panonska Hrvatska, (rijeka Dunav od utoka Drave, do utoka Save i Drava), na zapadu Bijela Hrvatska, (rijeka Sana, istarske gore, rijeka Raša ) i što je najznačajnije Jadransko more, prihvatili katoličku vjeru i priklonili se Vatikanu. Potpisali su vjernost Vatikanu sa Sv.Papom Agatonom 679.godine (De administrando imperio, 31, bizantski car Konstantin Porfirogenet) “… To je stoga jer su poslije krštenja Hrvati napravili jedan ugovor, potvrđen njihovim vlastitim rukama i čvrstim obećanjem, i jamstvom u ime svetoga Petra apostola, da oni nikada neće poći protiv neke strane zemlje i s njom ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji su voljni jednako tako postupati, i oni su od istoga rimskoga pape primili blagoslov za taj čin…“
- lipnja 879. godine, papa Ivana VIII uputio je pismo knezu Branimiru. To je jedan od najvažnijih dokumenata u hrvatskoj povijesti, jer predstavlja prvi dokaz postojanja hrvatske nezavisne države u ranom srednjem vijeku. Pismo je napisano na latinskom jeziku, a započinje riječima: “Dilecto filio Branimir” ( “Ljubljenom sinu Branimiru”).
Branimir je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda izrazili odanost i povratak prijestolju svetoga Petra Apostola. Zajedničko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija veoma je razveselilo papu.
Kneza Branimira naslijedio je 892.godine knez Muncimir, najmlađi sin kneza Trpimira i otac kralja Tomislava.
Mlečanima je smetala jaka i samostalna hrvatska država na Jadranu, pa su je pokušali ratom slomiti, ali su ih 18. rujna 887.godine Neretljani razbili u bitci kod Makarske i u boju ubili dužda Petra Candiana. Iz spisa Ivana Đakona jasno je da su Mlečani otada Hrvatima i Neretljanima plaćali danak (tributum pacis) za plovidbu Jadranom i takvo se stanje održalo do početka 11. stoljeća. Također i gradovi Teme Dalmacije nastavljaju plaćati danak Branimiru.
“Danak mira” plaćali su i dalmatinski gradovi i otoci, a Hrvatska se snažno razvijala u miru i dobrim susjedskim odnosima. Tako je Split plaćao 200, Zadar 110, a Trogir, Osor, Rab i Cres po 100 zlatnika.
Jaka Hrvatska je pružila utočište Metodovim učenicima, koji su bili protjerani iz Moravske. Otada se u crkvama Dalmatinske Hrvatske pored latinskog jezika širio slavenski crkveni jezik i slavensko pismo glagoljica. Metodovi učenici su utjecali i na razvoj hrvatske narodne kulture, osobito u krajevima zapadne Hrvatske.
1.2.Srbi
„Srbi su se naselili na prostoru današnje Srbije u ranom sedmom veku n.e., stvarajući sedam posebnih plemenskih oblasti:“ tvrde u Srpskom veleposlanstvu u Washingtonu
http://www.washington.mfa.gov.rs/lat/serbiatext.php?subaction=showfull&id=1348053399&ucat=119&template=MeniENG&#disqus_thread (pogledano 14.2 2022)
– Raška/Rascia (današnja Zapadna Srbija i severna Crna Gora),
– Bosna (koja se nije razlikovala od Raške do XII veka),
– Zahumlje (zapadna Hercegovina),
– Travunija (istočna Hercegovina),
– Paganija (srednja Dalmacija)
– Duklja/Zeta (prethodnica današnje Crne Gore)“
Uz napomenu da je Paganija –Srednja Dalmacija zemljopisno nedefinirani pojam, na koja se točno mjesta odnosi. Srbi tako postave nedefinirano pojmove da bi mogli manipulirati i po potrebi širiti područje kako im u danom momentu odgovara. Paganija, Zahumlje i Travunja su dijelovi Crvene Hrvatske, odnosno naseljeni Hrvatima. Duklju/Zetu, prethodnicu današnje Crne Gore i Rašku su naselili Srbi. Srbi su s obzirom na teritorij pod Bizantom, kršteni u pravoslavlju.
Po nekim izvorima Srbi su dobili od cara Heraklija područje istočno od Duklje i nazvali je Rašijom ili Raškom. Prvi srpski knez zvao se Višeslav, a dinastija Višeslavovića vladala je Raškom od 750 -959 godine.
Prve sukobe -ratove Srbi su vodili tijekom 9.stoljeća .Bugarski car Simeon pokorio je Rašku koja se predala bez borbe. Bugari su ušli u pustu zemlju, zatekli prazna naselja, jer se stanovništvo povuklo u šume, gudure i planine. Jedan dio sa Vladarom je utekao i stavio se pod zaštitu hrvatskog kralja Tomislava.
Tomislav je Simeuna dva puta porazio do nogu 924. i 927. godine.
Srpsko junaštvo očitovalo se u kolektivnom bježanju pred neprijateljem, pa bježanija postaje zaštitni znak srpskih ratnika.
Nakon povratka iz hrvatskog izbjeglištva, kada su spašeni pobjedom kralja Tomislava nad Bugarima, Srbi obnavljaju svoju državu na čelu sa knezom Časlavom. Časlav je bio posljednji poznati vladar najstarije srpske dinastije. Srbi se bezuspješno pokušavaju osloboditi Bizantinaca, pa je Stefan Nemanja veliki župan i osnivač Nemanjića i 1172.godine postao bizantinski vazal. Stefan Nemanja crkveno ime Simeon, prvi je svetac Srpske pravoslavne crkve. Uspio je sina oženiti Bizantinskom princezom Eudoklijom te time ojačati položaj svoje obitelji. Iza njega su ostali njegovi sinovi Vukan, Stefan i Rastko.
Najmlađi Rastko je 1191.godine otišao u svećenike i uzeo ime Sava. Odigrao je ključnu ulogu u osnivanju Srpske pravoslavne crkve. Godine 1219. postao je Srpski arhiepiskop. On je udario temelje Srpskog pravoslavlja u duhovnom i organizacijskom smislu. Arhiepiskop Sava pokrenuo je stvaranje novih episkopija, obrazovanje svećenstva i srpsku književnost ranog srednjeg vijeka.
Nakon odlaska u manastir Hilandar svoga oca Stefana (Simeuna) najstariji Stefan okrenuo se prema zapadu oženivši se po drugi puta Mletačkom princezom Anom Dandolo. Time je htio ishoditi od Rimskog Pape Inecenta III kraljevsku čast. Poslao je svog brata Savu u Rim, ali mu je tek iz drugog pokušaja Papa Honorije III dao blagoslov za krunidbu. Okrunio je Sava svog brata Stefana krunom donesenom iz Rima 1217. godine i Stefan postaje prvovjenčani kralj Srbije, a Srbija time postaje Kraljevina. Rušenjem Bizantinskog carstva, pod naletom Križara, nastale su nove okolnosti na Jugoistoku Europe. Usporedo sa jačanjem Ugarske, jačale su i Bugarska i Srbija. Balkanski poluotok podijelio se na dva različita svijeta. Sa istočne strane Srbija i Bugarska, koje su pripadale Bizantinskom utjecaju, a na Zapadu Latinske države, Mletačka republika, Rim, Hrvatska i Ugarska.
Srbi su često smjenjivali i zbacivali vladare. Najdulje se na vlasti zadržao kralj Milutin iz loze Nemanjića (1282-1321), gotovo 40 godina, te se u njegovo vrijeme razvilo rudarstvo, graditeljstvo i umjetnost. Sagradile su se zadužbine, manastiri i oslikavali se freskama.
Nakon smrti kralja Milutina razvila se velika borba za vlast u Srbiji u kojoj je pobijedio Car Dušan 1346 godine i uspio proširiti granice Srbije. Važno je što je Dušan donio prvi pravni akt-Zakonik, kojim su uređeni odnosi u državi. Ovaj je dokument ustvari prvi Ustav srednjovjekovne Srpske države.
Nakon Nemanjina sina Stefana Prvovjenčanog (1196.-1227.), vlast preuzimaju prvi Stefanovi sinovi Radoslav (1227.-1234.), Vladislav (1234.-1243.), Uroš I. (1243.-1276.). Tada su na vlast došli Uroševi sinovi Dragutin (1276-1282) i Milutin (1282-1321). Milutina je naslijedio njegov sin Stefan Dečanski (1321.-1331.) nakon kojeg je na prijestolje došao Dušan Silni (kralj od 1331. do 1346. i car od 1346. do 1355.). Posljednji Nemanjić u izravnoj liniji bio je Uroš II Nejaki, koji je vladao srpskim krajevima od 1355. do 1371. godine.
Ne samo kralj Radoslav, kralj Uroš I. i car Dušan proglašeni su svetima. Zbog značajnog broja kanoniziranih vladara, Srpska pravoslavna crkva stoljećima njeguje kult ove loze, koju među pravoslavnim stanovništvom nazivaju i „svetom lozom“.
https://www.danas.rs/zivot/stefan-nemanja-ratnik-monah-i-svetac/
Međutim sredinom 14.stoljeća pojavila se nova sila na ovim područjima, koja će stoljećima krojiti sudbinu naroda Jugoistočne Europe. To su Osmanlije ili Turci, koji su u svom pohodu prema Europi porazili Srbe najprije u bitki na rijeci Marici 1371. godine. I to je početak kraja Srpske države. Nakon bitke na Marici zavladala je, glad, strah i panika među stanovništvom, pojačana smrću Cara Uroša, sa kojim se ugasila dinastija Nemanjića.
Ubrzo je uslijedila 1389 godine Kosovska bitka, koja je imala dalekosežne posljedice na Srpsku državnost. Turci su malo pomalo osvojili Srbiju i 1459. godine pobjedom u bitci za Smederevo u potpunosti pokorili Srbiju. Od tada pa do 1868. godine Srbija je bila pod Turskom vlasti kao vazal, a Srpski su Knezovi bili Turski vazali a Srbija podčinjena, zavisna država. Sama riječ vazal znači rob, pokoran čovjek, podanik, sluga pokorni svog gospodara. Taj odnos Turaka prema Srbima kao podaničkom i pokornom narodu ostaviti će teške posljedice na memoriju i ponašanje cijelog srpskog naroda. Oslobođenjem od Turaka Srbi su počeli razmišljati o obnovi Srbije kao novog Dušanovog carstva i tu je početak velikosrpske ideologije.
1.3.Progon Bogumila
Bogumili. Patareni ili Katari su bili slavenski kršćani koji nisu priznavali vlast ni bizantske ni rimske crkve. Njihovo učenje, bogumilstvo, proširilo se u Rašku iz Makedonije, koja je bila njihovo središte.
Zvali su ih i babuni, po makedonskoj planini Babuni.
Živjeli su jednostavnim životom, materijalna dobra nisu im bila važna, a crkvenu moć i bogatstvo dovodili su u pitanje. Propovijedali su slobodu, poticali narod na neposluh prema gospodarima, zagovarali povratak izvornom kršćanstvu, odbijali sudjelovati u vojnim pohodima, a njihovo učenje bilo je prihvatljivo običnim ljudima, ali i plemićima.
Broj bogumila u doba Stefana Nemanje narastao do te mjere da su neizbježno predstavljali rizik za njegovu vladavinu, tim više što su i neki velikaši bili bogumilske pristaše. Na taj način odupirali su se Nemanjinoj centralizaciji vlasti.
Potaknut križarskim pohodom protiv bogumila, koji je Katolička crkva već vodila nad zapadnoeuropskim bogumilima na čelu s papom Inocentom III., Stefan Nemanja je 1186.godine sazvao veliki sabor i objavio početak obračuna sa svima koji ne priznaju pravoslavno kršćanstvo.
Uslijedili su okrutni progoni bogumilskog stanovništva, oni koji su se odbili pokrstiti spaljivani su, ubijani, oduzeta im je zemlja…
Mnogi od njih potražili su utočište u susjednoj Bosni, a mnogi su našli utočište u planinama, pa su i kasniji srpski vladari nastavili borbu protiv bogumila, a Dušanov zakonik je sadržavao točne odredbe koje su se odnosile na pripadnike te sekte.
https://hrcak.srce.hr/file/342424
Dr. Ivo Pilar proučavao je Bogumile u kontekstu srednjovjekovne hrvatske države u Bosni
https://povijest.net/2018/?p=710
“Bogumili predstavljaju kod nas kontinuum onih primitivnih prasnaga koje nisu htjele da se podrede organiziranom nasilju feudalnih baruna, ni rimskih, ni bizantinskih biskupa.”– Miroslav Krleža
Raskol ili šizma, u Kršćanskom svijetu dogodio se 1054.godine podjelom na zapadnu, Katoličku crkvu sa sjedištem u Vatikanu i na istočnu, Pravoslavnu crkvu sa sjedištem u Carigradu ili kada su ga zauzeli muslimani Istambulu, sa napomenom da je se ta podjela odrazila i na ukupnost odnosa Istoka i Zapada. Razlika funkcioniranja između tih dviju kršćanskih Crkvi je između ostalog u vrhovnom poglavaru. Katolička crkva zadržala je kakvo-takvo jedinstvo pod Papom, a u Pravoslavnoj crkvi su stalni prijepori između Patrijaršija, jer da bi bila priznata pojedina Pravoslavna crkva moraju se suglasiti sve Patrijaršije, mada Carigradska ipak ima primat.
nastavlja se
Lili Benčik/bloghrvatskonebo