I ne samo identitet, nego su proglasili da su „Slavi-schiavi“ odnosno-robovi i barbari.

„Talijani iz Istre su otišli da bi zadržali identitet. To im Tito nije mogao oduzeti“ razvikala se talijanska premijerka Giorgia Meloni, ne spomenuvši da su upravo Talijani pod Mussolinijem, Hrvatima i Slovencima u Istri oduzeli identitet i pretvoriti ih u roblje i to u 20-tom stoljeću !

Za Mussolinija su Hrvati i Slovenci bili Schiavi-robovi“ Slavi-schiavi“

„Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ u prijevodu“ Gledajte da je Slaven sinonim za Cigana. Nemojte se čuditi Slaveni“

Očito je da se u suštini Talijani nikako ne mogu pomiriti sa gubitkom teritorija, koji oni smatraju povijesno svojim, a usput ne priznaju zločine koje su počinili talijanski fašisti, ne priznaju talijanizaciju, jer je to za njih bilo normalno, pa to je „njihova zemlja.“ ( le nostre terre) Oni i dalje imaju općinske i gradske vlasti, istarskih i dalmatinskih općina i gradova u egzilu, koji slobodno dolaze u Hrvatsku.

Povijesni kontekst talijanskih posezanja za Istrom

Talijani se smatraju sljednicima Rimskog carstva i njegove kulturne baštine, mada to nije točno. Nakon pada Rima 476. godine, Italija je bila rascjepkana na brojne gradove-države i regionalne države. Pomorske republike, posebno Venecija i Genova, razvile su se kroz pomorstvo, trgovinu i bankarstvo. Genova  kao glavna europska luka za ulazak uvezene robe iz Azije i Bliskog istoka i postavljajući temelje za kapitalizam. Središnja Italija ostala je pod Papinskom državom, dok je južna Italija ostala uglavnom feudalna zbog niza  vladavina, bizantske, arapske, normanske, španjolske i burbonske krune.

U Istri su se nakon pada Rimskog carstva počeli naseljavati Hrvati oko 619.godine i primili Katoličku vjeru pod Vatikanom. Istra 789 godine postaje dio Franačke države. U unutrašnjosti Istre vladaju njemačke feudalne obitelji, sa hrvatskim pučanstvom, a priobalni dio zauzima Venecija sa pretežno talijanskim stanovništvom. Po Rižanskoj listini, 804. održan je Sabor u Rižani kraj Kopra, kada se prvi puta spominju biskupi Pule, Poreča, Trsta, Pićna i Novigrada, na kojem  istarski Hrvati zahtijevaju od nove franačke vlasti da poštuje njihova starosjedilačka prava u odnosu na  doseljenike, koji naseljavaju opustjelu zemlju u to nemirno doba barbarskih prodora sa istoka.

Godine 1275. nastaje prvi glagoljički hrvatski spis, Istarski razvod, zapisnik o razgraničenju općina srednje i jugoistočne Istre, pisan na tri jezika, latinskom,  njemačkom i hrvatskom.[1]

Propašću Venecije i padom Napoleona, cijela Istra 1815. godine postaje djelom Habsburške  Monarhije. 1861. osnovan je Istarski Sabor sa sjedištem u Poreču, kojeg su prisvojili Talijanaši iz primorskih gradova. Buđenjem nacionalne svijesti istarskih Hrvata, pod biskupom Jurjom Dobrilom počinje borba i za hrvatski jezik.

Prvi govor na hrvatskom jeziku u Istarskom Saboru u Poreču, održao je Matko Laginja 21. kolovoza 1883. ali je bio prekinut bučnim negodovanjem vijećnika Talijana koji su u znak protesta napustili sabornicu. Već tu se iskazuje talijansko posezanje i želja za ovladavanje  cijelom Istrom. Međutim dekretom Vlade iz Beča počelo je financiranje i izgradnja hrvatskih škola, čitaonica i tiskara u Istri, jer je popisima stanovništva koje je radila Austrija  hrvatsko stanovništvo bilo brojnije  od talijanskog, što se vidi iz priloženih tablica.

God. 1847. u Italiji jača pokret za ujedinjenjem, C. Balbo i Camillo Benso di Cavour pokreću list Risorgimento u kojemu se zalažu za ujedinjenje Italije po čemu je revolucionarni pokreti pod vodstvom Giuseppea Garibaldija i dobio ime.  Nova Kraljevina Italija, osnovana 1861., brzo se modernizirala i izgradila kolonijalno carstvo, kontrolirajući dijelove Afrike i zemlje duž Sredozemlja. U isto vrijeme, južna Italija ostala je ruralna i siromašna, iz čega je proizašla brojna talijanska dijaspora. U Prvom svjetskom ratu, Italija je dovršila ujedinjenje stjecanjem Trenta, Julijske krajine sa Istrom i djelom Dalmacije,  te stekla stalno mjesto u izvršnom vijeću Lige naroda.

Predviđajući raspad Austro-Ugarske monarhije, velike sile su kao hijene trgale i dijelile još postojeću monarhiju. Velika Britanija, Francuska i Rusija s jedne i Italija s druge strane sklopile su  u Londonu 26.travnja 1915 ugovor o dodjeli djela teritorija Istru, Rijeku, otoke Cres i Lošinj te grad Zadar,  Italiji, kako bi je uvele u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske monarhije.

Talijanski nacionalisti smatrali su Prvi svjetski rat osakaćenom pobjedom,  jer Italija nije dobila  sve teritorije obećane Londonskim ugovorom (1915.) i to je raspoloženje dovelo do uspona fašističke diktature Benita Mussolinija.

Fašizam Benita Mussolinija 1918-1943

„ …U sukobu s rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku slatkiša, već batine… Mi se ne bojimo više odricanja… talijanske granice bit će Brenner, Snježnik i Dinaridi (…) vjerujem da lakše mogu žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena od 50.000 Talijana“  grmio je Mussolini s govornice u pulskom kazalištu 21.rujna 1920.godine.

Međutim nije naišao na odobravanje, već je dobio dvije pljuske. Naime : „ kad je Mussolini izišao iz kazališta bila sam udaljena od njega desetak metara. Bio je uvjeren da će ga dočekati buran pljesak. Prevario se, jer ono što smo mu priredili rijetko je gdje doživio. Ljudi su bili ogorčeni, pokazali su mu šake i vikali: ‘Dolje Mussolini!’. A onda se dogodilo ono najvažnije: prišao mu je radnik i prilijepio mu dvije snažne pljuske, a zatim nestao među mnoštvom. Mussolini se sav tresao od bijesa i požurio prema automobilu”, ispričala je Palmira Albanese još 70-tih godina novinaru Armandu Černjulu.

Da bi umanjili odjek tih pljuski talijanska administracija nazvala je taj događaj “vulgarni napad”[2] Mussolini više nikada nije došao u Pulu.

Bio je to teror režima, koji je imao potporu Talijana u Istri!

Prijevod proglasa

„Pažnja!

Zabranjuje se apsolutno da se na ulicama Vodnjana pjeva i govori slavenski jezik.

I u trgovinama svih vrsta treba upotrebljavati SAMO TALIJANSKI JEZIK.

Mi Squadristi ćemo na svaki način osigurati poštivanje ove naredbe“

Podsjećam da tada još nije bio potpisan Rapalski ugovor, a Mussolini je već Istru bio okupirao. Rapalski ugovor potpisan je 12.studenog 1920.

Talijanski squadristi ( fašistički jurišni odredi) ulaze u Pulu dvije godine prije potpisivanja Rapalskog ugovora.

Međutim Italija je nasilno ušla u Istru odmah po završetku 1.svjetskog rata, na prepad. U noći između 31. listopada na 1.studenog 1918.godine dvojica talijanskih diverzanata ušla su malom podmornicom u pulsku luku gdje je bila stacionirana hrvatska mornarica, preuzeta od Austro-Ugarske, i postavili podvodne mine na admiralski brod Viribus Unitis. Brod je potonuo u pulskoj luci povukavši na morsko dno 400 mornara većinom Hrvata, sa admiralom Janko Vuković Potkapelskim. Talijanske squadre ušle su u Pulu i Istru i odmah započele sa talijanizacijom i terorom prema domicilnom  hrvatskom stanovništvu.

Spaljen Narodni dom u Puli

13 i 14 srpnja  1920. zapaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu. Narodni dom u Puli izgorio je d

o temelja. Dakle prije potpisivanja Rapalskog ugovora,  spaljeno središte inteligencije i gospodarstva istarskih Hrvata.Požarom je bila uništena sva imovina hrvatskih društava smještenih u toj zgradi, među ostalim i oko 7.000 knjiga. Bila je to jedna od prvih fašističkih lomača knjiga u Europi, prvi izraz fašističkog terora koji će se ubrzo provoditi diljem Europe. Na lomačama se pale knjige pisane hrvatskim jezikom, ne zato jer imaju “neprihvatljiv sadržaj”, već zato jer je jezik kojim su pisane neprihvatljiv. Takvo barbarstvo ne poznaje ni njemački nacizam koji u idućem desetljeću pali knjige, ali ne zbog jezika kojim su pisane, već zbog njima neprihvatljivog sadržaja! Na isti način uništene su i pučke knjižnice u Buzetu i Voloskom, hrvatska tiskara u Pazinu.

Kojeg li cinizma ! Mi smo za njih „zingani -schiavi „,a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi ! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola, zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih medija.

“Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljstva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.” (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“).[3]

Radetić navodi primjere na području Baderne – njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. godine emigrirao u Jugoslaviju – u kontekstu protuhrvatskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora od 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, fašisti su spalili i župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora, a čitavo selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno.

Prvi veliki ustanak protiv talijanskog fašističkog terora je pobuna seljaka Proštine početkom veljače 1921 godine  Proštinska buna. Proština je područje jugoistočne Istre 20-tak kilometara od Pule, koja obuhvaća sela od Kavrana do Krnice i Raklja. Pobuna je ugušena 05.travnja 1921 godine kada su talijanski fašisti spalili selo Šegotići i odveli u pulski zatvor oko 400 seljaka, 12 njih je optuženo i kasnije pomilovano. Proštinska buna je prvi organizirani oružani otpor fašizmu u Europi.

Druga velika pobuna bila je gotovo istovremeno Labinska republika, pobuna rudara u Labinu 02.ožujka 1921 godine, kada su rudari preuzeli upravljanje rudnikom i prvi uveli samoupravu pod geslom “Kova je naša” (jama je naša).Labinska republika trajala je oko mjesec dana  dok nije ugušena!

Tim terorom izazvan je veliki egzodus oko 60 000 Hrvata iz Istre po cijelome svijetu od Jugoslavije ( preko granice na Sušaku u Zagreb, Višnjevac kraj Osijeka do Subotice,) Švedsku , Sjevernu i Južnu Ameriku.

Plan o istjerivanju i ugnjetavanju domicilnog stanovništva u Istri utemeljen je na politici Kraljevine Pijemonta iz prve polovice XIX st. i talijanskog iredentizma od prve pol. XX st.; usmjeravani egzodus Hrvata i Slovenaca jedno je od prvih etničkih čišćenja u Evropi u XX st. koje je organizirala i provela sama država.

Mussolini je naselio oko 39 000 Talijana iz Južne Italije. Njihovih potomaka ima i danas u Galižani kraj Pule.

Meloni bi trebala podučavat uzrok, prisilnu talijanizaciju, negiranje postojanja hrvatskog entiteta u Istri i teror povezan s time i po Italiji, a ne samo posljedicu.

-Kraljevim dekretom od 1. listopada 1923. (br. 2185) uvedena je u Julijskoj krajini, početkom školske godine 1923./1924. u prvim razredima «inojezičnih» škola obuka na talijanskom jeziku.

Autor te reforme je bio filozof i sveučilišni profesor Giovanni Gentile, pa je prema njemu zapamćena kao Gentileova reforma.

Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su pričali „ po našu-domaću“, na što bi im maestra (učiteljica) govorila „parlate italiano“ i sa šibom ih tukla po dlanovima ( po svjedočenju moje mame), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga „teškog „ kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

-Zakonskom odredbom od 15. listopada 1925., (br. 1796), uvedena je u svim sudskim uredima uporaba talijanskog jezika kao jedinog; u druge urede i u upravu talijanski je jezik već prije uveden kao jedini službeni jezik.

-Dekretom od 11.veljače 1926. školski nadzornik za Julijsku krajinu, Trst i Zadar ukida čak i privatne škole i pitanje dovodi do apsurda da čak i roditelji koji imaju više od troje djece moraju tražiti dozvolu vlasti ako bi htjeli djecu podučavati u svojoj kući.

– Kraljevskim dekretom od 7. travnja 1927. (br. 494) obuhvaćaju se zakonski propisi od 25. svibnja 1926. kojim se uvodi toponomastika, a koja je u funkciji talijanizacije stoljetnih hrvatskih imena mjesta, zemljopisnih i zemljišnih imena; tim dekretom također su nasilnim putem mijenjana slavenska imena i prezimena u talijanski oblik – pravo žalbe na promjenu prezimena nije postojalo, a kazne za neprihvaćanje novog prezimena su bile vrlo stroge i iznosile su od 500 do 5000 lira; samo od travnja do rujna 1928. prefekt (upravitelj) je dekretima promijenio više od 2300 hrvatskih i slovenskih prezimena. Na pr.: Bratulich( Bratulić),  Bencich (Benčić), Calcich (Kalčić),  Zuccon (Cukon)…

Donijeti su još i Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. godine i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936.godine.

Pored prisilne talijanizacije Talijani su otvorili i koncentracijske logore:[4]

U vriieme talijanske okupacije u Istri i Hrvatskom primorju bilo je više logora: Lovran, Bakar, Kraljevica, Kampor i Molat. Ukupno je bilo zatočeno  oko 23.000 interniraca, od čega 3.000 djece, a život je izgubilo 1.500 osoba.

Talijanski koncentracijski logor Bakar 1941-1943. Pretpostavlja se da je u prolazu bilo u njemu i nekoliko tisuća ljudi. Mnogo je naroda bilo odvedeno u zatvore u unutrašnjost Italije, a mortalitet je bio među logorašima velik, napose među djecom. Djeca su u logoru umirala od dizenterije, tifusa i drugih bolesti. Evidencija o logorašima nije sačuvana.

Od srpnja 1942. do rujna 1943. na otoku Rabu postojao je talijanski koncentracijski logor Kampor. U logoru je bilo zatočeno oko 14 000 Hrvata, Slovenaca i Židova. Neljudski životni uvjeti, glad, bolesti i nasilje prouzročili su masovno umiranje logoraša.

Zloglasan je bio logor i na otoku Molatu. [5] Neki tvrde da je kroz molatski logor prošlo oko 10 000 ljudi, dok neki zagovaraju brojku oko 20 000 ljudi. Već 20. srpnja 1942. u logoru je bilo 1320 osoba, u rujnu 2227, a u sljedeća 2 mjeseca dovezeno ih je još 2895. Tijekom postojanja logora umrlo je 700, a strijeljano je 300- tinjak ljudi.

Za zločine počinjene u ovim logorima koji su bili gubilište nevinih, uglavnom žena i djece nitko nije nikad odgovarao. Predsjednik  zaklade Ferramonti, Carlo Spartaco  Capogreco jedan od najpoznatijih stručnjaka za talijanski fašistički pokret, u svojoj knjizi „Mussolinijevi logori, internacija civila u fašističkoj Italiji 1940.- 1943.“ opisao je patnje fašističkih zatočenika na Rabu i Molatu, a izdanje te knjige šokiralo je Talijane.

On je jedini postavio 1998. spomen-ploču svim žrtvama logora Kampor u ime Fondazione Ferramonti na kojoj piše“ U spomen onima koji su 1942/1943. bili zatočeni, trpjeli i umirali po nalogu fašističke Italije“

Uloga istarskog svećenstva u očuvanju hrvatskog identiteta Istre

Posijano sjeme fašističkog zla vraća se Talijanima. Ne može se drugima činiti zlo bez posljedica. U Bibliji Isus je rekao, po Mateju 26:52 KOK

“Vrati mač u korice”, reče mu Isus, “jer tko se mača laća, od mača će i poginuti.“

Uloga Katoličke crkve kao zaštitnice naroda je bila presudna! Katolička crkva jednako je štitila svo stanovništvo Istre!

Talijanske vlasti protjerale su hrvatske učitelje ili su sami pobjegli pred represijom u Jugoslaviju.  Čak su iz pazinskog franjevačkog samostana protjerani hrvatski fratri i zamijenjeni  talijanskim franjevcima. Istarsko svećenstvo ostalo je uz narod kao jedina brana toj nasilnoj talijanizaciji.

Istarski svećenici potekli su iz naroda i ostali uz narod. Slavili su mise na hrvatskom jeziku, dijelili hrvatsku literaturu, koju je u Trstu tiskao Božo Milanović, a po nju brodom iz Rovinja odlazio narodnjak Ivan Milovan, otac biskupa u miru Ivana Milovana.

To su bili najviše molitvenik, Otče budi volja tvoja, biskupa Jurja Dobrile i kalendar istarska Danica, koji su bili u svakoj kući istarskih seljaka.

Istarska Danica bila je hrvatski katolički kalendar neprocjenjive vrijednosti za cijelu obitelj, koji donosi astronomske i vremenske podatke, vrelo je različitih informacija: opisuje crkvenu i društvenu stvarnost i povijesne trenutke, osobe, velikane Crkve i naroda, kulturnu baštinu, jednostavnim jezikom govori o gospodarskim i inim temama, pruža liječničke savjete, informacije ratarima, uzgajivačima stoke, ljubiteljima prirode, umjetnosti, folklora i dr.

Zanimljivost je da je molitvenik Otče budi volja tvoja, nosio u džepu i veliki istarski rodoljub, partizan Joakim Rakovac.  Katolička crkva  bila je jedini nositelj opstanka istarskih Hrvata pod Mussolinijevim fašizmom.

Italija je kapitulirala 8.rujna 1943.

Odmah nakon kapitulacije Italije, narod predvođen istarskim narodnjacima, počinje masovni narodni ustanak. 13. rujna donosi se Proglas kojim se zahtjeva prisajedinjenje  Istre sa maticom Hrvatskom. Ustanici se odmah povezuju sa ZAVNOH- om, i stavljaju pod zapovjedništvo NOV J Iako  ustanici zauzimaju cijelu Istru izuzev Pule, vojna pomoć NOV je vrlo mala, gotovo nikakva. Nijemci u listopadu 1943. godine provode u Istri veliku Romelovu ofenzivu,  u kojoj slamaju ustanak.

Nakon kapitulacije Italije počinje odmazda  prema fašističkim funkcionerima i njihovim obiteljima. Među žrtvama fojbi-jama nisu bili samo Talijani, kao što to Meloni  prikazuje, već i Nijemci i istarski Hrvati narodnjaci, koje su likvidirali partizani, da nemaju oporbu kada osvoje vlast. Koje li ironije sudbine istarskih narodnjaka, borili su se protiv fašizma i onda ih “njihovi” partizani, komunisti likvidiraju.Nedorasli polupismeni NOO i narodni sud, sastavljen od komunista donosio je pojedinačne i masovne smrtne presude pretežno nevinih ljudi koji su prijavljivani zbog raznih privatnih osveta, proglasili bi ih  klasnim i narodnim neprijateljima, suradnicima okupatora, špijunima i fašistima, ubijali  i punili jame-fojbe. Njihov točan broj neće se nikada utvrditi, a brojke se kreću od 4 000, do 6 000. ubijenih i nestalih.

Zločine koje je JA počinila za vrijeme okupacije Trsta i okolice i masovne likvidacije pravdaju se borbom protiv fašizma, a ustvari su zločin komunističkog režima protiv domicilnog stanovništva.  Tito je u 40 dana 1945.godine, što je držao Trst dao pobiti 15 000 ljudi, sa izlikom da se ubijaju fašisti, a fašista nije bilo, jer su otišli kada je Italija kapitulirala još 8.rujna 1943. godine.

Kao odgovor na ta zlodjela,  nezadovoljni maršal Alexander u pismu Titu  19. svibnja 1945. prisutnost jugoslavenskih snaga u tim krajevima usporedio  je s Hitlerovim, Mussolinijevim i japanskim osvajačkim metodama, koje su bile pojam neprihvatljivog ponašanja.

Tada se uključio Staljin i početkom lipnja 1945., naredio Titu da u roku od 48 sati mora povući trupe iz Trsta, sklopljen je Beogradski sporazum,  9. lipnja 1945. između vlada Jugoslavije, Velike Britanije  i SAD-a, Julijska krajina je bila podijeljena na Zone A i B, međusobno razdijeljene Morganovom linijom.

Zona A, koja je uključivala Trst i Pulu, došla je pod Savezničku vojnu upravu, a Zona B, koja je obuhvaćala Rijeku i najveći dio Istre, došla je pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije. Linija povučena između anglo-američke Zone A i jugoslavenske Zone B dobila je ime po generalu Williamu Morganu, načelniku stožera Savezničkoga vrhovnog zapovjedništva za Sredozemlje, koji je dogovorio razgraničenje između Zona A i B s načelnikom Generalštaba JA, generalom Arsom Jovanovićem. Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945., Saveznici su 16. lipnja 1945. preuzeli okupacijsku vlast u Puli.

Diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno FNRJ

Kako nisu uspjeli riješiti pitanje zona A i B, jugoslavensko partijsko i državno vodstvo uvidjelo je da nemaju ni dokumenata, a ni osoba koji poznaju problematiku Istre koje bi im vodile pregovore sa Saveznicima. Savjetovavši se sa lokalnim predstavnicima  tek formirane vlasti odlučili su da ipak pokušaju nagovoriti istaknute svećenike da im pomognu. Stoga je u Trstu na inicijativu Ivana Motike i Dušana Diminića održan sastanak 16.srpnja 1945 godine sa mons. Božom Milanovićem, na kojem su dogovoreni uvjeti međusobne suradnje. Predstavnici NOO dobili su od Milanovića obećanje da će istarsko svećenstvo podržati NOV, a Motika i Diminić da će osigurati svećenstvu normalno pastoralno djelovanje. Milanović je naivno vjerovao u tu mogućnost.

Poznata je rečenica Vladimira Bakarića na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946.godine „U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše“

Miroslav Bulešić  je tada 19.lipnja 1945.godine  upisao u svoj Dnevnik župe Baderna „Partizani su zauzeli upravu u Istri preko svojih odbora. Na odborima nagomilavanje ljudi, većinom nesposobnih za uredni rad. Rukovodi sve Komunistička partija…“!

Presudna je bila Spomenica Zbora svećenika Sv. Pavla u kojoj je bila točno navedena nacionalna struktura stanovništva, rađena po matičnim župnim i katastarskim knjigama, 132 župe bile su hrvatske,  21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10% druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih. U spomenici su naglašene sve nepravde koje su Hrvati i Slovenci proživljavali u vrijeme Talijanske vladavine.

Sa tim je dokumentom   Edvard Kardelj otišao na Konferenciju o razgraničenju između Italije i Jugoslavije u London (od 11.rujna do 2. listopada 1945). U Spomenici  su  između ostalog navedeni etnički razlozi, brojnost, gustoća i sastav stanovništva kao najvažniji faktor u odlučivanju kome će koji teritorij pripasti. Sa talijanske strane njihov predstavnik  Alcide De Gasperi, koji je imao potporu Trščansko -Koparskog Biskupa Santinia, žestoko se usprotivio takvom kriteriju.

Londonskom konferencijom 1945.zaključeno je da će se poštivati etnički sastav stanovništva, sa time da što manje Hrvata ostane u Italiji, a što manje Talijana u Jugoslaviji. Formirana je posebna saveznička Komisija koja će izaći na teren i utvrditi stvarno stanje. Saveznička komisija imala je 37 članova od toga 7 Engleza, 8 Amerikanaca,13 Rusa i 9 Francuza. Obje strane pokušavale su pridobiti članove Komisije na svoju stranu.

Na Mirovnu konferenciju u Pariz od 11,svibnja do 13. srpnja otišli su svećenici mons, Božo Milanović kao Hrvat i Anton Piščanec kao Slovenac, gdje su izazvali čuđenje opredijelivši se za komunističku Jugoslaviju. Tada je Mons. Božo Milanović izjavio  ” Državne se granice određuju za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda”

Savezničko vijeće Ministara donijelo je odluku 10.veljače 1947.godine,  da će Jugoslaviji pripasti cijela Istra, osim Buja i Kopra, a područje od rijeke Mirne  do Trsta, tzv. Slobodni teritorij Trsta biti će pod upravom UN, dok će sam grad Trst sa okolicom biti pod savezničkom upravom.

Talijanski Biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom, pa je sa 50 tak svećenika napustio Istru. Tada je nastupio drugi egzodus Istrana, ali ovaj puta Talijana. I Trščanski biskup Santini bio je također pogođen takvim rješenjem ,jer mu je Biskupija podijeljena i nikako to nije mogao prihvatiti. Za njega je to bila “nepravedna okupacija „

Ustvari ni  jedna strana nije bila posve zadovoljna, misleći da je ovo rješenje samo privremeno. Tako  je i bilo. Izvor  stalnih napetosti bila je zona Trsta, pa je 1952. izbila velika kriza poznata kao “Trščanska kriza”

Tada su komunističke vlasti tjerale stanovništvo Istre na velike prosvjede. Na njima su se uzvikivale parole „ Trst je naš“ , “Život damo — Trst ne damo!”,  “Zona A, Zona B — biće naše obadve!” Kriza je ipak riješena tako da je Trst po etničkom sastavu stanovništva pripao Italiji. Konačno rješenje granice sa Italijom postignuto je 10.studenog 1975. sporazumom potpisanim  u gradiću Osimu kraj Ancone poznatim pod nazivom ” Osimski sporazum”

Egzodus Talijana nakon potpisivanja Pariškog mirovnog sporazuma

Talijani nikako ne mogu prihvatiti da su Pariškim mirovnim sporazumom izgubili teritorije koje su im poklonile sile Antante Londonskim ugovorom, pa je pod pritiskom talijanske desnice, esula i optanata u talijanskom parlamentu 30. ožujka 2004. godine izglasan Zakon o Danu sjećanja na iseljavanje iz tih teritorija nakon 2. svjetskog rata. Talijani naravno sebe prikazuju kao velike žrtve titoizma i komunizma, potpuno preskačući svoju krivnju, odnosno krivnju fašističkog Mussolinijeva režima. A sve je povijesno uvjetovano jedno sa drugim. I sam talijanski predsjednik  Giorgio Napolitano izjavio je 10 veljače 2007.godine da je “Slavenska krvoločna mržnja i bjes poprimila je obrise etničkog čišćenja”, ne spominjući uopće prvi egzodus iz Istre nakon potpisivanja Rapalskog ugovora 12.studenog 2020. i njegov razlog potpuno poništavanje hrvatskog identiteta, smatrajući Hrvate nižom vrstom, robovima, talijanizaciju i represiju kao način vladanja, kojim su vladale talijanske vlasti.

Uzroci iseljavanja bili su razni: međunarodna kriza početkom hladnog rata, sukob Italije i Jugoslavije radi utvrđivanja granice, rezolucija Informbiroa 1948., talijanska akcija i propaganda, uzroci koji su bili rezultat posredne ili neposredne jugoslavenske represije u područjima kojima je ona upravljala, teško gospodarsko stanje te prisilni radovi  ili “radne akcije”(npr. prisilni rad na izgradnji željezničke pruge Lupoglav-Štalije).

Prijem optanata i ostalih iseljenika  u Italiji nije imao uvijek oblik dobrodošlice. Njihova sjećanja govore o pogrdnim riječima koje su im upućivali sunarodnjaci s obale u venecijanskoj luci. Davali su im do znanja da ne računaju na povlastice. Oni koji se nisu sami snašli vlada je naselila na Siciliju, Sardiniju, u Južnu Italiju i manje atraktivna mjesta. Neki su zbog toga nastavili put u prekomorske zemlje, SAD i Argentinu.

Talijanska strana preuveličava broj iseljenika, čak i preko 350 000, što realno gledajući nije moguće kada se zna da se broj stanovnika Istre kretao oko 200 tisuća. Prema demografu Vladimiru Žerjaviću Istru i Primorje napustilo je ne više od  230 tisuća stanovnika. Preuveličava se i broj žrtava fojbi, uzima se broj od 17 000 , ali to je ukupan broj žrtava u 2. svjetskom ratu za cijelu Istru, a ne žrtava fojbi. SAAB Istre priznaje oko 350 žrtava fojbi, ali prema različitim izvorima ne premašuje 1000 stradalnika. Svaka žrtva je previše i stoga je nezahvalno licitirati sa brojkama, jer samo jame nisu istražene i nije više moguće doći do točnih brojki.

Zaključak

Retorika koja se čuje na Dan sjećanja u Italiji je kao što smo vidjeli, često veoma neprimjerena . Osimskim sporazumima, definirana su sva prava Talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Ta su im prava i potvrđena Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji je donio Hrvatski Sabor 29,srpnja 2011.godine. Čitajući izjave u talijanskim medijima ispunjene netrpeljivošću i mržnjom zbog „gubitka teritorija“  kojeg Talijani smatraju svojim, jer se oni drže  sljednicima  starog Rima i Mletačke republike, njihova se retorika u odnosu prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) nije promjenila. Mi smo i dalje za njih „Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Cigana.

Talijanska nacionalna manjina u Istri i Hrvatskoj ima sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva, jer kao manjina imaju prednost kod zapošljavanja. Imaju škole, fakultete  na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije, dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Sve su to Talijani oduzeli hrvatskom i slovenskom stanovništvu u vrijeme kada su bili na vlasti u Istri, otocima i gradu Zadru između dva rata od 1918-1943. godine.

Mussolinijev fašizam i Titov komunizam jednako su označeni kao totalitarni zločinački režimi po Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP).[6]

Stoga osim sjećanja i suosjećanja sa žrtvama nikakvim  drugim namjerama  i neprimjerenim  izjavama nema mjesta ni opravdanja.

Lili Benčik/hrvatskonebo

 

 

 

[1] https://glagoljica.hr/?rukopisi=i&id=14616

[2] https://www.glasistre.hr/pula/duce-je-ocekivao-buran-pljesak-a-dobio-je-pulski-povjesnicar-dr-sc-milan-radosevic-pronasao-je-dokaze-koji-potvrduju-vjerodostojnost-incidenta-ispred-pulskog-kazalista-21-rujna-1920-667617

[3] https://www.glas-koncila.hr/knjizevnik-i-publicist-ernest-radetic-zaboravljeni-katolik-antifasist/

[4] https://www.academia.edu/41131565/Pam%C4%87enje_talijanskih_logora_iz_Drugoga_svjetskog_rata_od_pam%C4%87enja_straha_do_straha_od_pam%C4%87enja

[5] https://www.antenazadar.hr/clanak/2015/11/koncentracijski-logor-na-molatu-fasisticki-horor-iz-2-svjetskog-rata/

[6] https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html