Uz 75.obljetnicu mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića 1.dio

„Miro, spomeni se što si, što postaješ, što ćeš postati. Sjeti se obećanja i dužnosti svojih i onda nećeš zalutati“ napisao je u svoj dnevnik Miroslav Bulešić 10.listopada 1942.godine.

Duhovni dnevnik Bl. Miroslava Bulešića, str 79

Da bi nakon nepune tri godine, svjestan komunističkog zla koje dolazi iz ljubavi prema čovjeku, poslao poruku svijetu „ Moja osveta je oprost“ 23.travnja 1945.godine

Danas je 75 godina kako je Slavko Sanković, nakon krizme u Lanišću zaklao našeg istarskog blaženika Miroslava Bulešića, ali on oprašta.

Oprostiti  iz ljubavi prema čovjeku. To je veličina ljudske duše. Ponosna sam što je istarska, hrvatska mati rodila takvog sina!

On je simbol Istre,  istarskog mučeništva, stoljećima pod tuđinskom vlasti, a ipak ostao čovjekom. Oprašta zlo koje mu je naneseno, ne žudi za osvetom i prekida spiralu zla.

Za razliku od njegovog ubojice, koji je hladnokrvno otišao oprati krvave ruke i sarkastično rekao „ primio sam ti je ja“ kao odgovor na blaženikove zadnje riječi „ Isuse primi dušu moju“

To je ta razlika u ljudskosti čovjeka vjernika, koji vjeruje u Božju ljubav i komunističke zločinačke ideologije koja tu ljubav ubija!

I upravo na primjeru Bl. Miroslava Bulešića očituje se zločinački, pokvareni, lažljivi , licemjerni, podli karakter totalitarne komunističke ideologije.

Ubilački čin  Slavka  Sankovića, proizvod je te po čovjeka užasne, opake i opasne ideologije koja iza sebe sije samo smrt, a oprost Bl. Miroslava Bulešića dokaz snage Božje ljubavi koju donosi vjera.

Komunistička vlast i Pravosuđe svojim su postupanjem  nakon samog ubojstva,  potvrdili moje riječi.

Sve događaje opisao je  mons. Fabijan Veraja u svojoj knjizi o Miroslavu Bulešiću, pod naslovom „Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, znakoviti lik moderne povijesti Istre“

Kroz mučeničku smrt sluge Božjega Miroslava Bulešića, jasno se očituju razlike između vjere i komunističke ideologije, gdje se ubijanje iz mržnje prema vjeri ( in odium fidei) smatra  dopuštenim sredstvom klasne borbe za vlast. Komunističkoj ideologiji vjera je konkurencija i zapreka pridobivanje ljudi za osvajanje vlasti i stoga je u „Narodnooslobodilačkoj borbi“ i  nakon rata od 1941-1949.godine samo u Istri , ubijeno 6  svećenika,1  sjemeništarac i 1 bogoslov. Svi su ubijeni u ime „naroda“ totalitarne ideologije koja si je umislila  da je iza nje stoji cijeli narod, da vladaju u ime naroda.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, komunistima su smetali svi, pa je tako stradao i drugi istarski blaženik talijanski svećenik Francesco Bonifacio, kojega je OZNA stavila na popis za likvidaciju i koji je nestao 11.rujna 1946.godine.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo postavilo je križ na mjestu nestanka, kojega će u subotu  27.kolovoza 2022.godine u 11.sati, blagosloviti  biskup u miru mons. Ivan Milovan.

Kakvo je bilo stanje zorno prikazuje  Ivan Motika koji je opisao Bulešićevu  mladu misu kao otvoreni napad na partizanski pokret, te poručio svećenicima koji su sudjelovali na mladoj misi: „da je to izdaja protiv našeg naroda, te da će izdajice i neprijatelji naroda prije ili kasnije biti nemilosrdno kažnjeni od naroda, koji će im sam suditi.“ Tako je Ivan Motika uvrstio među narodne neprijatelje Antuna Cukerića, Ratimira Baletića i Miroslava Bulešića, ali i narodnjaka Antuna Milovana, koji je na mladoj misi održao govor mladomisniku. Bulešić je mučenički ubijen na krizmi u Lanišću u župnoj kući, nazvanoj „Krvava krizma u Lanišću“  a prije toga nestao je i bačen u fojbu, Antun Milovan otac biskupa u miru Ivana Milovana.

Za razumijevanje samog događaja  kratko pojašnjenje društveno-političkih prilika u  Istri.

Po završetku 1.svjetskog rata Istra je Rapallskim ugovorom od 12.studenog 1920.godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije,  pripala Italiji. Nakon toga uslijedila je nasilna talijanizacija svih hrvatskih i slovenskih naziva, toponima, imena i prezimena, pa čak i pokojnika na nadgrobnim spomenicima, zatvorene su sve hrvatske i u slovenskom dijelu Istre, slovenske škole, čitaonice, knjižnice, zabranjen je hrvatski i slovenski tisak, zapaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu sa bogatim fondom knjiga, samo u Puli spaljeno je oko 7 000 knjiga i zabranjeni su hrvatski i slovenski jezici u javnoj komunikaciji „ solo la lingua italiana“( samo talijanski jezik).

Talijanske vlasti protjerale su hrvatske učitelje ili su sami pobjegli pred represijom u Jugoslaviju.  Čak su iz pazinskog franjevačkog samostana protjerani hrvatski fratri i zamijenjeni  talijanskim franjevcima. Istarsko svećenstvo ostalo je uz narod kao jedina brana toj nasilnoj talijanizaciji.

Italija je kapitulirala 8.rujna 1943.godine, a nakon odlaska Talijana uslijedila je kratkotrajna vlast partizanskih Narodnooslobodilačkih odbora. Istarske  rodoljube koji su uputili narodu Istre Proglas o priključenju Istra „hrvatskoj braći“  zamijenili  su komunisti koji su se 26.rujna 1943.godine sastali sa istarskim narodnjacima i svećenicima ( Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić i Srećko Štifanić) te predstavnicima talijanske manjine i  izglasali tzv. „Pazinske odluke“, kojih  se komunisti nisu pridržavali. Nedorasli polupismeni NOO i narodni sud, sastavljen od komunista donosio je pojedinačne i masovne smrtne presude pretežno nevinih ljudi koji su prijavljivani zbog raznih privatnih osveta, proglasili bi ih  klasnim i narodnim neprijateljima, suradnicima okupatora, špijunima i fašistima, ubijali  i punili jame-fojbe. Njihov točan broj neće se nikada utvrditi, a brojke se kreću od 4 000, do 6 000. ubijenih i nestalih.

Od 1.listopada 1943.godine slijedi, njemačka rommelova ofenziva. Veliki broj žrtava prouzročila je njemačka okupacija Istre sve do svibnja 1945.godine, spaljeno je više od 400 sela i zaselaka,  a stanovništvo pobijeno i odvedeno u njemačke logore. Drugi svjetski rat u Istri  odnio je velik broj žrtava: 17.000 poginulih, 21.508 deportiranih u koncentracijske logore, 5.565 spaljenih i razorenih kuća i gospodarstava.

Partizanski,  komunistički čelnici  pokušali su za vrijeme rata pridobiti istarsko svećenstvo na svoju stranu, čak su ih podijelili na podobne i nepodobne u četiri skupine. Po pitanju borbe protiv fašizma, nacionalnom oslobođenju i priključenju Istre Hrvatskoj partizanski čelnici imali su potporu svećenstva i oni su im pomagali u organiziranju otpora prema okupatoru.

Međutim na ideološkom planu sukobi su bili neizbježni. Ogromna mržnja koju su komunistima usađivali protiv Katoličke crkve bila je nepremostiva za suradnju.

Nakon vojnog oslobođenje Istre u svibnju 1945.godine, uslijedila je diplomatska bitka. Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945.godine, titova JA morala se povući iz Trsta, Monfalcona, Gorice i  Pule na tzv. zonu A po  Morganovoj  liniji razgraničenja, jer je Tito sa svojom vojskom previše ušao u zonu interesa Zapadnih sila. Ostali dio Istre činio je zonu B  i slobodnu zonu Trsta.

Pitanje granice rješavalo se na Pariškoj mirovnoj konferenciji, a Tito svjestan da bi mogao izgubiti Istru poslao je u Trst dva člana Oblasnog NOO za Istru Dušana Diminića i Ivana Motiku na pregovore sa Božom Milanovićem, koji je bio poznat kao borac za nacionalna prava istarskih Hrvata. Tada je sklopljen sporazum po kojem će svećenstvo podržati jugoslavensku komunističku vlast uz uvjet normalnog pastoralnog djelovanja u vjerničkom puku.

Poznata je rečenica Vladimira Bakarića na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946.godine „U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše“

Miroslav Bulešić  je tada 19.lipnja 1945.godine  upisao u svoj Dnevnik župe Baderna „Partizani su zauzeli upravu u Istri preko svojih odbora. Na odborima nagomilavanje ljudi, većinom nesposobnih za uredni rad. Rukovodi sve Komunistička partija…“!

Nakon što je zaslugom istarskog svećenstva zaključkom Pariške mirovne konferencije Istra pripala Hrvatskoj odnosno FNRJ, Ivan Motika, sada već javni tužitelj u Labinu pozvao je Božu Milanovića i Tomu Banka na razgovor, odnosno upozorenje „ da će vlast nastupiti protiv svećenstva, ako bi u narodu stvaralo neku opozicijsku skupinu“ Tu je dakle najavljen progon istarskog svećenstva, nacionalizacija odnosno oduzimanje crkvene imovine.

Počela je medijska hajka na svećenike, progoni i optužbe za špijunažu, proglašavani su narodnim neprijateljima, razbijanje i rušenje kapelica i križeva krajputaša, podjela svetih sakramenata izvrgnuta je napadima i na kraju Crkvi su oduzete su matične knjige, na osnovu kojih je Istra pripala Hrvatskoj odnosno FNRJ.

Krvava krizma u Lanišću

U takvoj atmosferi odvijale su se pripreme za krizmu, koje nije bilo u vrijeme rata, pa je bilo puno kandidata. Komunistima je krizma bila trn u oku, jer sa kroz krizmu mladež vezivala za Katoličku crkvu, a ne za njihov komunistički omladinski pokret. Kako svetu potvrdu dijeli biskup, a  tršćanski biskup Santini nije mogao u Istru zbog otvorenog neprijateljskog stava komunističkih vlasti, delegirao je mons, Jakoba Ukmara da krizma umjesto njega. Mons Ukmar smjestio se u pazinskom sjemeništu, od kuda je odlazio krizmati.

U Pazinu i nekoliko obližnjih župa, krizma je prošla bez incidenta  uz veliki odaziv krizmanika i naroda, međutim 19.kolovoza 1947.godine mons. Ukmar  u pratnji Miroslava Bulešića nije se mogao ni približiti crkvi u Tinjanu. Pred crkvom su seljaci plesali kolo i sa poljoprivrednim alatkama zapriječili svakome prilaz, pa se krizma nije održala.  Jedan dio krizmanika je sa roditeljima otišao u obližnju župu Kringu i tamo  primio svetu potvrdu, iako su i tu pokušali spriječiti.

Komunisti su pripremali napad na slijedeću krizmu u Buzetu, gdje za vrijeme talijanskih  vlasti nije bilo župnika, jer su talijanski fašisti istukli tadašnjeg župnika Flegui zabranili hrvatski jezik u crkvi.

U Buzet se slilo preko 500 krizmanika, jer  Krizme nije bilo od 1940.godine, ali razularena rulja na čelu sa provokatorima, po planu koji je osmislila komunistička aktivistkinja Dina Zlatić ( koja je mnoge obitelji zavila u crno) sa djevojkama i ženama koje su plesale po oltaru i skrnavile ga, okrećući križeve naopako, krizmanici i roditelji su se razbježali, pa je svetu potvrdu bilo nemoguće podijeliti.

Slijedeće nedjelje bila je krizma u Lanišću, koju su komunisti isto namjeravali spriječiti. Do mons. Ukmara i svećenika došle su otvorene prijetnje „da će krvavo kamenje padati na Lanišće. Vjernici su se pripremili i organizirali stražu. Misa je počela u 8 sati, umjesto u 9 kako je bilo najavljeno, a u crkvi je bilo malo muškaraca, jer su bili vani čuvajući crkvu od napadača. Krizma je održana, sveta potvrda podijeljena, pa su se svećenici povukli u župni stan.

Župnik Lanišća Stjepan Cek svjedočio je što  se događalo nakon krizme kada je uslijedio napad na župni stan.

U župni stan provalila je grupa naoružanih ljudi, napali su i izudarali don Mira, bacili ga na pod i Slavko Sanković iz sela Brgudac ( partizansko selo) izvukao je nož i zaklao ga. Krv je šiknula iz rane po zidu i razlijevala se po daskama na podu.

Zatim su napadači našli mons. Ukmara, pretukli ga i ostavili ležati u krvi, a Bulešićev ubojica otišao je okrvavljenih ruku  do korita za napajanje stoke i dok je prao ruke ponavljao je „ Isuse primi dušu moju“ i sam sebi odgovarao“ primio sam mu je“

Nakon što su se napadači razišli župnik Cek koji se bio sakrio pod stepenište, izašao je i zatekao nezaboravan prizor. Na tlu u moru krvi, ležao je don Miro, zaklan! Tada je u kuću ušao milicioner ( netko ga je pozvao) pomogao podignuti mons. Ukmara, koji je bio užasno unakažen  na krevet, a milicioner je pozvao liječnika iz Roča i mali kamion za prijevoz ranjenika.

U pratnji župnika Ceka mons. Ukmar prevezen je u sjemenište u Pazin gdje ih je dočekao o Berard Barčić. Obavješten je i biskup Santini koji je poslao sanitetsko vozilo po njega da ga prebaci  u bolnicu u Trst, ali komunističke vlasti nisu dopustile, već je prebačen u Rijeku.

Navečer su agenti UDBE počeli po kućama privoditi zamislite ne napadače, nego one koji su branili crkvu od napadača!

Tek sada nastupa pravo lice komunizma…

Nastavlja  se…

Lili Benčik/ bloghrvatskonebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.