Prenosim u cjelosti tekst koji je napisao Zvonimir Došen, radijski novinar i politički komentator iz Kanade čiji se komentari danas rado čitaju u hrvatskim medijima u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji. Vodi najslušanije političke emisiju za Hrvate na Radio Torontu i za Fenix otkriva kao je iz svog Lukova Šugarja 60-ih godina emigrirao iz tadašnje Jugoslavije. – Gospićka Udba najprije ga je stavila pod nadzor jer su ga htjeli prisiliti da špijunira susjede. Bilo je: raditi za njih ili bježati preko granice. Izabrao je ovo drugo i 23. kolovoza 1960. pobjegao u Austriju, a potom u Kanadu gdje i danas živi.

Jedna masovnih grobnica od Britanaca razoružanih i Titinim krvnicima izručenih hrvatskih vojnika i civila
kod Kočevskog Roga u Sloveniji

Svjedočanstva bivših partizana o masakrima zarobljenika u Sloveniji

1

“Poslie završetka četvrtog razreda srednje škole u Veloj Luki živio sam s mojim roditeljima do 10. rujna 1943.godine.

Toga dana prisilno sam unovačen u komunističke partizane, koji su se u Veloj Luki pojavili
poslie kapitulacije Italije Zapadnim silama i poslie što su se talijanske trupe, koje su bile u Dalmacij,i ili
predale ili se priključile partizanima. Ja sam uključen u Dvadeset-šestu Dalmatinsku diviziju.
( Sjećam se kako su se naši stariji sprdali s partizanskim uveličavanjima njihovih “boraca”. Kako bi
zavarali protivnike, osobito u prvim godinama rata, deset partizana je bila je četa, dvadeset ili trideset
“bataljon”, a stotinu “divizija”, nap. a. ).
Ali, pošto sam bio premlad poslan sam na rad u britanskoj bolnici na otoku Visu. Poslie pada Gospića u
travnju 1945., ja sam premješten u Jedanaestu dalmatinsku brigadu, koja je bila stacionirana u Gospiću.
Kasnije sam sudjelovao u borbama koje je ova jedinica vodila oko Trsta. Poslie pada Trsta mi smo kroz
dolinu rijeke Soče napredovali sve do Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja.

2

S ovom sam jedinicom ostao do predaje Niemaca i Bielorusa pod zapovjedništvom generala Vlasova, koji
su se predali u obližnjim brdima koja se odatle protežu u austrijsku Korušku.
Kada smo preko granice prešli u Korušku ja sam šest dana bio stacioniran u blizini Klagenfurta. Tu sam
bio svjedokom predaje Hrvatske vojske Englezima, koji su je potom izručili jugoslavenskim komunistima.
Poslie što su hrvatski vojnici razoružani i predani Titinim partizanima Zapadni saveznici nam nisu dozvolili
da dalje ostanemo u Koruškoj. Vratili smo se u Jugoslaviju kroz jesenički tunel.
Poslie jednodnevnog boravka na granici vratili smo se pješice u Kranj. To je bilo 24. ili 25. svibnja.
Jedan smo dan ostali u Primskovu u blizini Kranja. Tu je komandi brigade izdana zapovied da se iz sva
četiri bataljona brigade među oficirima i vojnicima izabare najpouzdanije komuniste koji će biti poslani na
“izvršenje povjerljivog zadatka”.
Kada je ova specijalna grupa formirana podporučnik Joković, koji je bio iz moga sela, mi je dao do znanja
da su ovi partizani izabrani za ubijanje hrvatskih, slovenskih i njemačkih ratnih zarobljenika. Treća četa
trećega bataljona, kojoj sam ja pripadao, određena je za sprovođenje i zaštitu ove novoformirane čete od
60 ili 70 krvnika. Njezin komandant bio je kapetan Nikola Maršić, koji je bio iz okolice Makarske.
Prije toga on je bio zamjenik komandira 2. bataljona. Komesar čete bio je Ivan Bokez s nadimkom
“Crnogorac”. Vrhovni zapovjednik ovoga odreda bio je major Simo Dubajić iz Sekcije za ratne operacije
komande Četvrte armije.
Moralo je biti 26. svibnja, kada je “Četa za istrebljenje”, praćena mojom Trećom četom Trećeg bataljona,
pošla prema Ljubljani. U slovenski glavni grad stigli smo oko 5 poslie podne.
Kamioni na kojima smo došli stali su pred koncentracijskim logorom. Na ovome mjestu bilo je mnogo
drvenih baraka u kojima su bile goleme mase ratnih zarobljenika kao i mnogo civila uključujući žene i
djecu. Čitave obitelji su ovdje bile zatvorene. Čuo sam da je ovo bio koncentracijcki logor Sv. Vid i da je
ovdje bila gimnazija ljubljanske katoličke dioceze.
Logor je bio podpuno ograđen bodljikavom žicom. Svima, osim “Čete za istrebljenje”, bilo je strogo
zabranjeno primicati se zarobljenicima i na bilo koji način s njima komunicirati. Ali krvnicima je bilo
dozvoljeno, kako bi zarobljenicima oduzeli satove, nalivpera, prstenje, zlatninu i sve drugo što su još kod
sebe imali. Mi smo prenoćili u barakama van logora. U 6 sati iduće jutro četiri kamiona natovarena
zarobljenicima i jedan s “istrebljivačima” napustili su logor. Kamionima koji su vozili zarobljenike netko je
dao nadimak “Crne Marice”. Svi smo znali da su zarobljenici odvezeni na stratište i ubijeni.
Oko 10 sati toga jutra naša je Treća četa natovarena na dva kamiona otišla pokupiti odjeću ubijenih
zarobljenika. Išli smo prema Ljubljani kojih kilometar i pol, a onda smo skrenuli desno i nastavili oko 3
kilometra po dosta širokom sporednom putu dok nismo došli do jedne liepe kuće u voćnjaku.
Iza ove kuće bila je šuma uz koju je bila velika njiva. Kojih 100 metara od kuće bila je duboka rupa. Naši
su kamioni stali kod ove kuće, gdje sam vidio grupu od oko 50 zarobljenika. Bili su svučeni do gola, ruke
su im bile povezane žicom, bili su povezani po dvojica zajedno. Moglo se vidjeti da su bili izudarani i
ozlieđeni. Izgledali su vrlo depresirani, a naravno da su imali i zašto. Neki koji su popadali od izcrpljenosti
i batinanja bili su postavljeni između onih jačih parova da ih dovuku do jame smrti.
Svim žrtvama je naređeno da na putu do jame moraju vikati “Sjeno-slama-kuća-jama”.
Kako je koji par dolazio do ruba jame “iztrebitelji” bi ga ustrielili i oni bi kao snoplje jedan za drugim padali
u ovu zjapeću provaliju.
Tu smo ostali čitav dan. Svaki sat je dolazila nova grupa. Sve skupa oko 40 kamiona zarobljenika
dopremljeno je na stratište prije zalazka sunca. Ova kola smrti pratile su jedinice slovenskih kurira kojima
je zapoviedao jedan blondi kapetan, Slovenac. On je izgledao kao Austrijanac ili Niemac i imao je “orden
prvoborca” iz 1941. godine.
Tu večer “istrebljivači” su se hvalili da su ubili između osam i deset stotina ljudi. Oni su ovaj masakar
ostvarili lakim britanskim strojnicama na kojima su bili pričvršćeni prigušivači da se smanji zvuk pucnjave
za vrieme ubijanja. Žrtve su obično ubijane pucnjem u zatiljak, ali neki od njih su živi skakali u rupu, iako
je bila duboka najmanje 45 metara, pa su krvnici za njima u provaliju često bacali bombe.
Oko 11 sati ja sam uspio doći do rupe i pogledati u nju. Prije nego sam mogao ocieniti ikakve detalje,
osim mase krvlju prelivenih tiela, dotrčali su Bokez i kapetan Maršić i počeli me ljutito tući držcima i

3

cievima njihovih revolvera. Pao sam na zemlju jako krvareći. Poslie ovoga incidenta naša je prateća četa
udaljena od provalije smrti i nitko od nas nije se smio približiti i gledati masakre koji su nastavljeni kroz
čitav dan.
Kad je došla večer mi smo natjerani pakirati zelenkaste odore masakriranih žrtava, zajedno s drugim
komadima njihove odjeće. Oko osam sati navečer vratili smo se u Sv. Vid i kncentracijski logor.
Te večeri major Dubajić je naredio da se budući masakri vrše dalje od grada. Pošto su masakri vršeni
svega šest kilometara od grada bio je u strahu da će civilno pučanstvo saznati što se događa.
Čuo sam kako drugi komunisti razpravljaju o preporuci da se rupa i leševi u njoj miniraju i tako izbriše
svaki trag masakrima.
Zapravo, neki je seljak na mjesto masakra dopremio živo vapno koje je bačeno po leševima uglavnom da
se sprieče rojevi muha i smrad koji je dolazio od trulećih leševa.
Dan poslie masovnih pokolja poslani smo vlakom u Kočevje. Ovaj grad je bio dosta porušen za vrieme
rata tako da je najbolje mjesto koje smo mogli naći za naš smještaj bila dielom porušena vojna zgrada
oko kilometar izvan grada. Prije su u njoj bile stacionirane njemačke trupe. “Istrebljivači” su u Kočevje
došli prije nas, ali mi ih nismo vidjeli. Čuo sam da su se smjestili u kamp u šumi udaljen oko dva sata
hoda. Za vrieme rata slovenski su komunisti tu imali svoj glavni kamp pod imenom “Kočevski Rog”.
Moja četa je određena da stoji i gleda kako u zgradu u kojoj smo bili smješteni slovenski komunisti
dovode nove grupe zarobljenika. Kako su ih dovodili unutar zgrade slovenski crvenjaši su im oduzumali
odjeću i dragocjenosti; ukupno su nakupili oko 5 kg zlata.
Komesar Treće čete, Ljubo Barbarić, Hrvat s otoka Hvara, bio je odgovoran za čuvanje svih tih vriednosti.
Nama su rekli da će oduzeta odjeća zarobljenicima biti zamienjena vojničkim odorama.
Naša dužnost je bila čuvati zarobljenike dok dođu kamioni na koje su utovarani i odvoženi.
Kroz osam dana koliko smo ostali u Kočevju svakih 24 sata deset ili više vlakova, svaki s između deset i
dvadeset dobro zapečaćenih teretnih vagona napunjenih zarobljenicima, dolazilo je u Kočevje iz Ljubljane
i drugih mjesta. Većina njih bili su muškarci, ali bilo je i žena. Ove nesretne žene čim su dovedene u
zgradu koju smo mi čuvali bile su podvrgnute masovnim silovanjima. Mnogi od zarobljenika bili su 15 ili
16 godina stari. Znam da je onaj blondi slovenski kapetan spasio od strieljanja jednoga od ovih dječaka,
možda zato što je poznavao njega ili njegovu obitelj.
Među zarobljenima koji su ovdje dovedeni bilo je najviše Hrvata. Bilo je nešto Slovenaca i srbskih četnika.
Ne znam kojim jedinicama su pripadali. Čuli smo da je tijekom tih naših osam dana u dvie gudure u
obližnjim planinama poklano trideset do četrdeset tisuća zarobljenika. Komandir naše čete bio je drugi
Hrvat, Ivo Franković iz Hodilje na poluotoku Pelješcu. Ne znam kako se on osjećao o ovim ubojstvima za
koje je znao da su počinjeni nad njegovim sunarodnjacima.
Na osmi dan našega boravka u Kočevju organiziran je ples u čast i za zabavu “krvničke čete”. Dovedene
su im i ženske a oni su im, šepureći se, hvalili da su kroz osam dana “likvidirali” 30 do 40 tisuća ljudi.
Pošto smo s ovoga mjesta poslali više od dvadeset vagona odjeće izgleda mi da taj broj nije bio daleko
od stvarnosti.
Ja sam među zarobljenicima vidio svega deset ili petnaest žena, ali sam siguran da ih je ovdje pobijeno
puno više. Naravno, ja nisam vidio svaki dolazak zarobljenika jer nisam uvijek bio na dužnosti. Ženama
nije oduzeta odjeća, one su obučene odvedene na stratište gdje su ih opet obečastili u rupama u blizini
njihova posliednjeg odredišta.
Tu je bio i jedan drugi hrvatski komunist, po imenu Božo Kačić sa Hvara, koji se hvalio s onim što je radio
tim zarobljenim ženama. One koje sam ja vidio izgledale su vrlo jadno i stalno su plakale. One su bile
udovice hrvatskih častnika mlo prije ubijenih u Kočevju.
Djece nisam vidio jer su očito bila odijeljena od od njih. Nama iz prateće čete nije bilo dozvoljeno ni
približiti se ovim ženama.
Među zarobljenicima bilo je oko 200 dječaka između 14 i 16 godina starosti, koji su na sebi imali odore
Ustaške mladeži. Svi su ubijeni, osim onoga kojega je spasio blondi slovenski komunistički kapetan. Svi
su oni vikali da su podpuno nevini od svake krivnje. Mnogi su plakali kao i one žene. Nu ništa nije
pomoglo. Svi su stieljani.
Uvjeti u teretnim vagonima u kojima su zarobljenici dopremani u Kočevje bili su grozni. Pošto im stražari
nisu dopuštali da iziđu van ni radi vršenja nužde prljavština u njima je bila neopisiva.

4

Tijekom svih dana dok su bili zaključani u ovim zagušljivim vagonima zarobljenici nisu dobivali ni hrane ni
vode. Neki od njih su padali u nesviest, a neki su poludjeli. Drugi su, kada su izvlačeni iz vagona, padali
od izcrpljenosti i vrućine. Nih su stražari nemilosrdno batinali a onda prisiljavali one jače da ih nose.
Svi su zarobljenici dobro znali da ih vode u smrt.
Neki su izgledali spremni za borbu za svoje živote, ali većina njih je zbog nedostatka hrane i vode bila
toliko izcrpljena i podpuno oslabljena da nisu previše brinuli o svojoj sudbini, jedino su željeli da njezin
kraj dođe što prije.
Mnogi ovi ljudi su govorili “istrebljivačima” da će doći vrieme kada će oni platiti za ova svoja nedjela. Drugi
su govorili da nisu počinili nikakav zločin i da su za vrieme rata spasili mnoge komuniste. Tražili su da im
se spase životi, ali nijedan od njih nije spašen. Nitko, osim onoga dječaka kojega sam prije spomenuo,
nije spašen. Nitko od zarobljenika nije izpitivan, niti je bilo ikakva suđenja, niti bilo kakve selekcije. Svi
koji su dovezeni u Kočevje bili su ubijeni. Domobrani, ustaše, rupnikovci i razni drugi antikomunisti, svi su
zjadno ubijeni. Neki njemački vojnici, najviše častnici, također su dopremljeni u Kočevje. Među žrtvama
su bila i dva ustaška pukovnika, ali se ne sjećam njihovih imena…”
I dok na preoranom groblju hrvatskih vojnika na Mirogoju grupa njihove rodbine i drugih Hrvata na čelu s
jednim od (rijetkih) častnih hrvatskih biskupa danas u Hrvatskoj, Ivana Šaška i imama Islamske zajednice
u Hrvatskoj, mole potomke onih koji su ga preorali: “Vratite nam križeve i nišane!”, bosovi “slobodne i
demokratske Republike Hrvatske”: sin bivše “narodne vojne lekarke” i njegovi “sidekicks” Njonjo i Međed,
narodu tumače da oni “U skladu s Rezolucijom o osudi komunističkih zločina Vijeća Europe preuzimaju
brigu o pronalaženju, obilježavanju i dostojnom trajnom obilježavanju grobova komunističkih žrtava”, a
jugokomunistička bagra, potomci jugokomunističkih krvnika koji su to groblje preorali, u sred glavnoga
grada te “Hrvatske” sade velike cvijećnjake u obliku imena Tita, jednoga od najvećih komunističkih
zločinaca, koji je nad hrvatskim narodom izvršio najveći zločin genocida njegovoj poviesti.
A kada se u masi današnjih uškopljenih Hrvata ipak našao netko s malo hrabrosti da uništi taj nakaradni
cvijetnjak orjunaška bagra urliče, zamislite: “Vi ustaše samo znate uništavati i ubijati!” Moj odgovor je:
Da, kojom srećom, u toj jadnoj Hrvatskoj ima ustaša vi bi već odavna bili zakopani pod tim cvjetnjakom.
Istovremeno, u Muću kod Sinja potomci palih “boraca” Vicka Krstulovića, koji je naredio preoravanje svih
grobalja poginulih hrvatskih vojnika, zamotani u jugokomunističke zatave vrište da se ploča s imenima
njihovih “najmilijih koji su poginuli na Sutjesci i Neretvi”, mora vratiti na zid neke zgrade. Ploča je bila
skinuta za vrieme popravaka na zgradi. Razni Dežulovići, Tomići, Černjuli, Sabe, Dokumente i druge
jugokomunističke izmetine, bez bojazni da će ih jednoga dana stići zaslužena kazna, već 30 godina
neprestano bljuju svoj otrov po ovim žrtvama i po svemu što je hrvatsko i bez imalo stida ( njihov
izopačeni um ne zna što ta rieč znači ) i straha slave grozne zločine genocida koje su nad stotinama
tisuća Hrvata počinili njihovi krvavi idoli.
Nu, kako reče naš narod, Božja kola se polako voze, ali uvijek stignu na svoj cilj, jednoga dana će, barem
neke od njih, stići zaslužena kazna. Jer, kako reče mletački dužd Urso Patricio, Čuvajte se onih Hrvata
koji oštre koplja na grobovima svojih poginulih – jer tada su nazločestiji !

Zvonimir Došen

Lili Benčik/bloghrvatskonebo