Nastavak:
“….Čuo sam da su mnogi zarobljenici prije nego su ustrieljeni pokušali pobjeći. Neki od njih su svoje
pokušaje tako dobro uskladili da su uspjeli pobjeći u obližnje šume i brda. Druge su za vrieme pokušaja
stražari ubili. Drago mi je što mogu reći da sam svoj život izložio opasnosti kda sam pustio neke da
pobjegnu iz zgrade u kojoj sam ih čuvao dok ih krvnici ne odvedu u klaonicu.
Ova četa koljača bila je aktivna u Kočevju samo osam dana. Dan na koji je izvršen zadnji masakar bila je
subota. Taj dan grupa od pet ili šest visokorangiranih komunista posjetila je ovu vojnu zgradu u kojoj su
zarobljenici držani prije zadnjega masakra.
Među njima je bio Srbin s Korduna, pukovnik Dule Korać, kojega sam poznavao.
S nima su bila dva ili tri fino obučena civila. Čitavoj grupi dobrodošlicu su uručili major Dubajić i komesar
Bokez. Ovi visokorangirani Crveni oficiri su došli pregledati kako smo spakirali odore i dragocienosti
žrtava. Najviše pozornosti posvetili su zlatu koje je sabrano od poklanih ljudi.
Komesar Bokez im je sve predao, a da za sebe nije zadržao ni jedno nalivpero, a oni mu nisu za to
ponudili nikakvu nagradu.”
- Smatram da je ovdje potrebno navesti svjedočanstvo partizanke Savke Čolić, žene Titina generala
Boška Čolića, koja je, kako je navela, za vrieme rata više puta spavala u istom šatoru s Titom i njegovom
ljubavnicom Davorjankom “Zdenkom” Paunović. Ovo svjedočanstvo Savka je dala unatrag nekoliko
godina srbskom novinaru Milomiru Mariću u emisiji “Goli život”. Savka je poslie rata bila šef kuhinje i
kompletnog servisa Titinog dvora u kojem je pod njezinom komandom radila prije “udaje” i Jovanka
Budisavljević. U toj emisiji Savka govori kako je Tito imao jedan veliki sef pun zlata, prstenja satova i
drugih dragocjenosti i kako ih je, kad bi se “opustio” na čestim proslavama i zabavama i pijankama, dielio
nazočnim gostima i službenicima: “Ja i danas imam jednu burmu, koju mi je on dao”, kaže Savka. Kad ju
je Marić upitao: “Pa otkuda njemu to zlato?”, Savka je odgovorila: “Ne znam, valjda od Jevreja”. Jeli
danas ikome potrebno tumačiti jgdje je on to zlato “nabavio”.
Stara partizanka se odlučila na ovo svjedočanstvo jer je “maršal” njezina muža Boška, koji ga je, kaže
Savka, za vrieme nekoga bježanja po sniegu u bosanskim šumama nosio na svojim leđima, 1948. poslao
osam godina na Goli Otok, a nju izbacio iz službe.
2
“Međutim”, nastavlja svjedok, “znam da Bokez nikada poslie što im je predao zaplienjene dragocjenosti
nije imao nikakvih problema s kmunističkim vlastima.
“Komisija za inspekciju” je u našoj zgradi bila svega pola sata. Otatle su otišli u šumu pregledati masovne
grobnice u provaliji. Rečeno mi je da su došli u Kočevje vidjeti kako su ubojstva izvršena i da osiguraju da
se prekrije svaki trag masakrima i da se rupe u kojima su leševi zatrpaju.
Prije nego su oni napustili Kočevje čuli smo nekoliko jakih eksplozija. Zaključili smo da su upotrebljene
bombe i dinamit kojima su na rupe, pretrpane tisućama tiela, srušene mase zemlje i kamenja.
“Komisija” se poslie “inspekcije” stratišta nije vratila u Kočevje.
U nedjelju u 7 sati ujutro “Iztrebljenička četa” je vlakom odutovala na jezero Bled. Nisam u to vrieme
znao, ali mnogo kasnije sam saznao da su ubojice tada ponovno uključene u svoje stare jedinice koje su
poslane u Makedoniju.
Nama su rekli da su krvnici za nagradu za masakre koje su izvršili u Kočevju dobili 12 dana odmora u
raskošnom hotelu na Bledu, gdje su uživali u dobroj hrani i piću, išli na plivanja, imali na razpolaganju
jedrilice, na večer gledali igrokaze amaterskih glumaca ekskluzivno za njih pripremljene po naredbi
glavne komande XXVI. Dalmatinske brigade.
Povrh toga “Iztrebljivači” su od Titinih vlasti, uz zlatne ne satove, slikarske aparate i druge vriedne stvari
dobili po dva ili tri odlikovanja.
Među ovim visoko odlikovanim ubojicama bio je 22 godine stari kurir komande brigade, Ante Čepić,
nesrećom još jedan Hrvat kao i ja. On je, kao i kapetan Maršić, bio vođa “omladine” u Makarskoj.
Od ovoga vremena “iztrebljivači” su (za partizanske zapovjednike) bili najpouzdaniji od svih
jugoslavenskih komunista. Čuo sam, međutim, da su neki od njih kasnije obolili od epilepsije ili tzv.
“partizanske bolesti”.
Treća je četa ostala u Kočevju do navečer te iste nedjelje kada su “iztrebljivači” napustili scenu svojih
zločina. Sjeli smo na vlak koji nas je odvezao u Kranj, gdje smo ostali 10 dana. Onda smo poslani u
Tetovo u Makedoniji, gdje smo stigli 7. srpnja.
Scenski, okolica Tetova se ne bi mogla uzporediti s onom oko Kočevja, ali ako bih danas morao natrag u
jedno od tih mjesta izabrao bi Tetovo tisuću puta prije nego bih se vratio u Kočevje, jer ovo prvo barem
nije povezano s toliko neprijaznosti.
Ne znam jesu li komunisti u Kočevju počinili druge masakre prije ili poslie ovi osam dana klanja koja sam
gore opisao, ali znam što se događalo onih groznih osam dana masovnih ubojstva, silovanja i pljačkanja.
Ako bi time doveo pravdi barem neke od “iztrebljivača” i njihovih nadrđenih koji su naredili izvršenja ovih
nehumanih radnji spreman sam, stavljajući u opasnost svoj život, svojim vlastoručnim podpisom pred
svakom ovlaštenom međunarodnom komisijom potvrditi točnost činjenica koje sam ovdje naveo!”
I. G. I.
- Kolovoza 1953.
Sliedeće svjedočanstvo potvrđuje ovo prvo.
“Par dana poslie kapitulacije Italije pred Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom u rujnu
1943., bio sam, force majeure, (nasilno) mobiliziran u redove Titinih komunističkih partizana. Ovaj
incindent dogodio se u Blatu (na Korčuli). Zajedno s 14 drugih mojih sumještana dodieljen sam Prvoj
proleterskoj brigadi, čija je glavna komanda bila u Prisiki kod Duvna.
Kada se jedan od novih “regruta” počeo buniti protiv nasilne mobilizacije partizani su ga strieljali u
blatskom groblju. Njegov ime je bilo Nikola Cetinić Krnjan, sakristan i zvonar u crkvi u Blatu. Njegov
ubojica bio je Ivan Jurjević, s nadimkom “Crnogorac”, a bio je iz Lubarde na otoku Korčuli.
Iz Duvna smo poslani u brda Biokova. Pošto se nismo dragovoljno javili u njihovu službu nego smo bili
nasilno mobilizirani “proleteri” nisu u nas imali povjerenja. Mene su poslali u Treću četu Trećega
bataljona. Mirko Gabrić iz Metkovića bio je u to vrieme komandir čete. Poslie što je on poginuo u borbi s
Hrvatskom vojskom na Oštroj Glavici kod Knina za komandira je došao Nikola Raos iz Makarske, koji je
prije rata bio šuster (postolar).
3
Politički komesar bataljona bio je Ljubo Barbarić s otoka Hvara. Grga Markić, vrlo okrutan tiranin, bio je
komesar brigade. On je bio iz Desne na Neretvi. Kasnije je umro od tumora na mozgu.
Moja četa je kroz Knin otišla u Brlog u Liki. Pošto sam dobro igrao nogomet bilo mi je dozvoljeno igrati s
igračima Jedanaeste tenkovske brigade. Nešto kasnije poslan sam u Senj, a onda u veljači 1945. na otok
Krk, koji je jednom bio vlasništvo glasovite kuće hrvatskih plemića Frankopana.
Kako se rat primicao kraju poslan sam natrag na kopno.
Poslie pada Trsta mi smo nastavili prema Klagenfurtu u Koruškoj gdje smo ostali dva dana. Odatle smo
premješteni u Jesenice i Kranj u Sloveniji, a koncem svibnja u Ljubljanu.
Po svoj prilici u Kranju su najpouzdaniji komunisti izabrani za tajnu zdaću ubijanja ratnih zarobljenika.
Mi o tome nismo smjeli ništa znati, ali smo čuli da je formirana nova četa za “povjerljivu misiju” i malo po
malo procurila je kompletna istina.
U Ljubljani sam s još dvojicom vojnika spavao u blizini kupaonice “Ilirija”. Mi smo čuvali 320 automobilskih
guma koje su bile pohranjene u jednom magazinu. Poslie četiri dana ove dužnosti ja sam, s drugima u
Trećoj četi, poslan u Kočevje gdje smo spavali u privatnim kućama. To je bilo koncem svibnja 1945.
godine. Ja sam određen u kuću poštanskog činovnika koji je dobro poznavao Dalmaciju jer je tamo išao
svakoga ljeta za vrieme godišnjeg odmora.
Prva dužnost moje čete bila je pratiti novodopremljene zarobljenike od željezničke postaje u barake i
zgradu koje su bile izvan grada. Tu su se oni morali svući do gola, poslie čega su im ruke žicom
povezane a onda su natovareni u kamione i odvezeni do jednoga klanca u šumi gdje su svi ubijeni.
Ne znam kako daleko je taj klanac bio od grada ali morao je biti daleko jer nismo čuli nikakvu pucnjavu.
(Sjetimo se britanskih strojnica s prigušivačima, u prvom svjedočanstvu, nap, a.).
Kasnije sam iz usta samih ubojica čuo da su neki zarobljenici ustrieljeni na rubu klanca, a drugi ubačeni
dok su još bili jživi, a neki su i sami u njega skakali.
Komandu naše čete u Kočevju je preuzeo Ivo Franković, Hrvat koji je pri koncu rata prebjegao iz
domobrana u komuniste. On mi je izpričao kako je jednoga dana jedan zarobljenik jednome krvniku oteo
pušku i ubio njega i još dvojicu komunista, a onda pobjegao u šumu. Ostali Crveni stražari su za njim
otvorili orkansku paljbu, ali je on uspio pobjeći.
(Ovo je u knjižici “In Tito’s Death Marches” (U Titinim Marševima Smrti) opisao i pok. satnik Josip
Hećimović, koji je ranjen uspio pobjeći iz te grobnice. Njega sam upoznao na jednom sastanku u Ottawi
- godine. nap, a. )
- Ne znam točno koliko je vlakova natovarenih zarobljenicima stiglo u Kočevje za vrieme sedam ili osam
dana moga boravka. Obično ovi vlakovi s zarobljenicima su u postaju dolazili kasno navečer ili malo prije
zore. Komunističke vlasti nisu htjele da civilno stanovništvo grada sazna što se događa. U svakom vlaku
od deset do dvadeset teretnih vagona dovoženi su zarobljenici podpuno izcrpljeni i gotovo umirući od
žeđe i gladi. Znali su što ih čeka ali su bili toliko izmoreni i potišteni da nisu o tome brinuli.
Među zarobljenicima je bio i velik broj slovenskih bjelogardista generala Rupnika. Među zarobljenicima
sam vidio nekoliko žena i dječaka. Jednoga od njih, dječaka oko 15 godina starosti, iz grupe je izvukao
slovenski (partizanski) oficir. Slovenac je dječaka upitao kako mu je ime i odakle je. Dječak je odgovorio
da se zove Dolić, da je Hrvat iz Zagreba i da je jedan od juniora nogometnog tima “Corcordia…”
Ja sam zarobljenike iz vlakova morao sprovoditi u barake i druga, konačna mjesta. Pošto sam to radio
samo jedan dan ja samo mogu približno ocieniti broj zarobljenika koji su dopremljeni u Kočevje da budu
poklani. Prema izkazima drugih ljudi koji su tamo bili mogao sam zaključiti da ih bilo više od dvadeset
tićuća. Za izvršenje ovih masovnih egzekucija formirana je specijalna četa okorjelih marksista.
Neki Albert Štambuk bio je zamjenik komesara njihove čete. Na dan kada sam određen za sprovođenje
zarobljenika od željezničke postaje on mi je rekao da je među novodopremljenim zarobljenicima vidio
župnika moje župe. Štambuk mi je rekao da je on svećeniku rekao što ga čeka i dodao: “Moje srce će biti
zadovoljeno kad ga ubijem!”
I doista, idući dan mi je rekao da je ubio staroga svećenika i da je vrlo zadovoljan zato što je učinio.
Drugi put sam vidio Štambuka kako nosi torbu napunjenu zlatnim satovima, zlatnim i srebrnim
kovanicama , ogrlicama, narukvicama, stranom valutom i raznim drugim vriednostima.
Pričalo se da je svojoj kući, koja je bila u Pučišćima, poslao šest zlatnih stova.
4
Sa Štambukom sam imao puno susreta, jer je on spavao u istoj kući poštanskoga činovnika u kojoj sam i
ja. Jedne večeri kad je u kući ležao na kauču izgledao je vrlo potišten. Kad sam ga upitao što ga muči on
je odgovorio: “Jadan sam ja! Umoran sam od toliko ubijanja koje sam morao počiniti. Čitav dan sam
zarobljenika morao voditi, svlačiti, ubijati i gurati u rupu.”
“To nije moj zanat”, odgovorio sam mu. “Ja takvo nešto ne bih mogao raditi, a tko je tebe naveo da to
radiš?” “Kao član Partije dobio sam zadatak i ja ga moram izvršiti”, odgovorio je. “Nitko tko je komunist
ne može odbiti ubijanje ako mu je to naređeno!”
Ovaj Štambuk je 1947. bio komesar Auto-jedinice stacionirane u Kranju. Koliko znam on je još živ i
nesumnjivo uživa plodove svojih zločina. On je bio prilično tipičan tip pojedinaca koji su sačinjavali “Četu
istrebljivača” ,specijalne jedinice, koja je, mislim, formirana u Kranju, za likvidaciju zarobljenika.
Ne znam imena svih “Iztrebljivača”, ali znam neke od njih.
Dvojica njih su bili, podporučnik Danijel Joković iz Vele Luke i Đuro Marić iz Varaždina. Marić je bio bivši
domobran, koji je kao i Ivo Franković pri komcu rata prebjegao k komunistima.
Sreo sam ga opet 1947. u Zarebu. Pozvao me da ako se ikada nađem u Varaždinu da ga posjetim u
njegovoj kući u centru toga staroga grada.
Za Simu Dubajića ne znam je li sudjelovao u masakrima u Kočevju ili nije. Ovaj Srbin, alkoholičar, srednje
visine s crnom kosom i brkovima bio je okrutan i prema svojim vojnicima. Jednom je i mene pljusnuo.
“Istrebljivači” su za izvršenje ovih pokolja u Kočevju nagrađeni s nekoliko dana odmora na lijepom otoku
na jezeru Bled u slovenskim Alpama. Poslie toga su poslani natrag u svoje stare jedinice, koje su u
međuvremenu bile premještene u Tetovo u Makedoniji.
Gornji izkaz mi je pročitan poslie što je otipkan na pisaćem stroju i ja svojom častno riečju potvrđujem da
sve što je ovdje rečeno predstavlja istinit prikaz mojih pamćenja o događajima iz 1945., u kojima sam ja
bio prisilni sudionik.
M. L.
- rujna 1953.
Za izvršitelje ovih masovnih pokolja “povjesničar” Drobilica Goldstein kaže da su oni bili hrvatska vojska i
na dan sjećanja na židovski holokaust opet brblja o nekakvom antisemitizmu u Hrvatskoj.
Pođimo od početka. Mnogima, ne samo u Hrvatskoj nego diljem svieta, uobće nije jasno što rieč
‘antisemitizam’ znači. Da bi razumjeli što ona znači moramo najprije znati tko su Semite.
Semitima se smatraju svi narodi koji govore semitskim jezicima, uglavnom u zapadnoj Aziji i sjevernoj
Africi, a to su: Arapi, Akadijani, Kananci (Palestinci), Hebreji, Libanonci, Maltezi i neki drugi.
Daleko, daleko, najbrojniji semitski narod su Arapi. To ime se prvi put spominje u 19. stoljeću. Zionisti
Teodora Herzla su zaključili da bi taj naziv mogao biti od koristi zionističkom pokretu pa su ga
jednostavno uzurpirali kao naziv samo za židove. Odtada su, u glavama zionista, semitizam, zionizam i
židovstvo jedno te isto i svako protivljenje zionizmu, koji se pokazao kao jedan od najgorih oblika fašizma,
za nih je “antisemitizam”.
Nekima će zvučati paradoksalno, ali zionizam nije samo fašizam nego i prvostupanjski antisemitizam jer
što bi drugo mogao biti progon 700.000 (Semita) Palestinaca koje su Židovi doseljeni iz raznih zemalja
Europe samo prilikom utemeljenja svoje države 1948. silom prognali s njihovih tisućljetnih ognjišta?
Kasnije će se taj broj Palestinaca raztjeranih u razne logore i getoe popeti na dva i pol milijuna.
Prvi predsjednik novostvorene židovske države, David Ben-Gurion, je doseljenim Židovima tada rekao:
“Mi moramo pod svaku cienu spriečiti njihov povratak”. Između 1948. i 1968. zionisti su s lica zemlje
izbrisali preko 530 palestinskih sela i na njima izgradili židovske ‘setlemente’, a iz desetak gradova
protjerali sve Palestince.
Poslie tzv. šestodnevnog rata 1967. Izraelci su s Zapadne obale (West bank) prognali drugih 250.000
Palestinaca i s Golanske visoravni 80.000 Sirijaca.
Za vrieme prvoga masovnog protesta (intifade) 1987. – 1991. protiv izraelske okupacije Zapadne obale i
Gaze izraelske obrambene snage razdielile su svojim vojnicima i policajcima palice i poticale ih da s njima
palestinskim demonstrantima lome kosti. Švedski ogranak organizacije “Spasimo djecu” (Save the
Children) objavio je 1990. izviešće u kojemu su detaljno opisane posliedice tih poticanja na palestinskoj
djeci na okupiranim prostorima, gdje stoji: “U prve dvie godine 23.600 djece je trebalo liečničku pomoć za
5
ozliede od batinanja. Trećina ove djece bila je mlađa od 11 godina. Petina ih je bilo izpod 6 godina. Četiri
petine djece imala su ozliede na glavi i gornjim dielovima tiela, a mnoga su imala višekratne lomove
kostiju. Oko 7.000 djece je ranjeno iz vatrenog oružja, a 106 je ubijeno.”
“Ne možemo progoniti nekoga sudski, ali možemo ga prokazati kao lažova i kao antisemita…
Hrvatska se mora suočiti s kulturom sjećanja koja je različita od onoga što bismo mi htjeli. Mi smo sada
Europljani. Integrirali smo se čvrsto u Europu što je divna vijest, međutim mentalitetno nismo ušli. Vi s
ustašijadom jednostavno ne možete dalje od Brežica. To u Europi ne prolazi. Liberalna Europa ovakvu
Hrvatsku ne prihvaća”, zaključuje Ivo Drobilica.
Mi Hrvati kao civiliziran narod suosjećamo sa svakim narodom nad kojim je izvršen genocid, bez obzira
na to tko ga je izvršio. Ali isto tako očekujemo od drugih da barem poštuju naše pravo na nesmetano
žaljenje, pokapanje i komemoriranje žrtava našega holokausta, a ne da umjeto poštovanja usred
Hrvatske slave njihove ubojice.
Židovi su za svoj holokaust (poslie gotovo 2.000 godina nedržavnosti) dobili svoju državu, a Hrvati su za
svoj izgubili državu i dobili 45 godina robstva, u koje bi ga taj fake-historian želio ponovno staviti.
Nu doći će vrieme, mora doći, kada će se superlažove kao što je on sudski progoniti i ‘integrirati’ na
dobro zasluženo mjesto, s ovu stranu Brežica.
Taj samozvani povjesničar, poznati lažov, falsifikator i plagijator je toliko glup da nije shvatio ni ono što je
napisao njegov sunarodnjak i ideolog, kriminalno ludi Karl Marx: “Poviest se ponavlja, najprije kao
tragedija, a onda kao farsa”. On sa svojim neprestanim mržnjom na hrvatski narod nabijenim izpadima
duboko vrieđa narod koji ga hrani, a perverznim izmišljanjem, zlonamjernom distorcijom povijesnih
činjenica i uporabom holokausta za svoje osobne probitke tu tagediju židovskoga naroda hotimično
pretvara u farsu.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
Lili Benčik/bloghrvatskonebo